Čekaš me sa srcem na dlanu i čežnjom u grudima, da nas vječnost trenutka spali u jedan tren. Dalek je to put, koliko sam već puta tako čekala. Mjesec se prazni, hladno nagnut na jednu stranu, a nebo boje mog kamena obješenog oko vrata pokazuje mi dvojnost svega i koliko mi je dalek put i koliko još noći boje mog kamena trebam proći da bih te našla tamo gdje si oduvijek bio. Tražila sam u praznim zagrljajima najljuće zime, vidjela sam kad su dvije rijeke izmiješale svoje virove i uživale u blaženstvima. U tim virovima moja duša nalazi tebe i prolazeći kroz slapove prolaznosti pogledom klizi na unutarnju skicu života. Stojim pod nerasvjetljenim Suncem u vrijeme budnih snova i padam na oštricu noža što lomi moja rebra nadvoje... sa Gornjeg grada u suton lete egzotične ptice i u toj igri vidim radost.

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Email

Komentar

manji | veći

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar