Naslovnica 
Književnost O knjizi "Trgovina na korzu" Olega Sagnera – pred tiskanjem
Književnost O knjizi "Trgovina na korzu" Olega Sagnera – pred tiskanjem | O knjizi "Trgovina na korzu" Olega Sagnera – pred tiskanjem |
|
|
| Ivica Smolec | |
| Srijeda, 09 Rujan 2009 | |
|
Ovih dana u tisak ide druga knjiga poezije pokojnog Olega Sagnera (1964.-1996.), sina Carmen i glumca Martina Sagnera.
Ovih dana u tisak ide druga knjiga poezije pokojnog Olega Sagnera (1964.-1996.), sina Carmen i glumca Martina Sagnera. Naslov knjige je "Trgovina na korzu". Umro je u trideset drugoj godini života, nakon duge i teške bolesti koja ga je shrvala kad je završio drugu godinu studija. Ipak je prije toga stigao i glumiti u jednom filmu, "Vlakom prema jugu" Petra Krelje. Kad ga je bolest bacila u krevet, počeo je pisati pjesme. Neke od njih su objavljene u časopisu "Oko".
I ova knjiga njegove poezije, kao i prva ("Sad kad su djevojke najljepše") objavljuje se u nakladi "Sparka". Financira ju Olegova majka, gospođa Carmen.
Knjigu je uredila i pripremila za tisak moja druga polovica Sonja Smolec a ja sam ju lektorirao.
Ostali tehnički detalji: http://www.spark-vg.info/izdavacka.html.
Ovo je druga zbirka pjesama prerano preminulog Olega, koji je rođen da bi bio pjesnik i koji je umro kao pjesnik. Njegove pjesme izviru na svjetlo dana zahvaljujući trudu njegove majke Carmen, koja je, uz svesrdnu pomoć prijateljice Đurđe Haberle, uložila veoma mnogo truda da sa sačuvanih papirića na koje je Oleg pisao prepiše i ove pjesme i kratke priče. Kako je Đurđa i sama pjesnik i vrlo senzibilna duša, znala je koliku poetsku vrijednost ima pred sobom. Zahvaljujući njoj i ove su pjesme, naknadno otkrivene među ostalim Olegovim papirima, objedinjene u knjigu koju upravo držite u rukama. Nije to bio ni malen ni lak posao. Vrlo često bilo je teško pročitati riječi koje su napisane rukom koja je jedva držala olovku, riječi koje su pokušale slijediti Olegove misli rastrgane bolovina, misli obojene bezličnošću bolničkih soba i natopljene onim oporim i slatkastim mirisom umiranja, koji podsjeća na miris krvi. Te iste riječe gradile su njegov privatni svijet satkan od boja i oblika, samo njemu znanih. Slika koje govore o umiranju, riječima koje pokušavaju to prihvatiti, i onog vriska Olega – čovjeka koji vidi svoju sjenu, koji čuje svoj glas, gleda i vidi oko sebe svijet očima pažljivog promatrača, onim očima kakve može imati samo pjesnik i čovjek koji, iako umire, pokušava sve što vidi, čuje i osjeti, duboko upiti u svaku poru svog postojanja.
Sve vrijeme svjestan svog odlaska ("Kamo ideš?", str. 40), sve vrijeme željan života ("Ljubomora", str. 7) i ljubavi ("Sunce", str. 20), on može jedino pisati, ali riječi često nisu dovoljne za njegovo bogatstvo emocija i apstraktnih misli ("Sputan", str. 26).
Sigurna sam da će mnogi, kad pročitaju ovu knjigu, jednako kao što sam i ja sama, bez srama obrisati suzu.
Sonja Smolec, urednica
Djevojke
Izvijenih haljina,
izgubljene u vjetru,
ustreptale
u dodiru s nevinim svijetom,
otvorene
igri s danom,
udivljene
tisućama sunčanih svijeća
što prolijeću
njihovim proljećima,
radosnih očiju
i rascvjetalih dlanova,
od zagrljaja ove pjesme
slobodne ostaju.
Ova je pjesma nastala
jednom, u gužvama mnogih ljudi,
ova je pjesma nastala
jednom kad slova htjedoše biti mala,
ova je pjesma nastala
kad su zrake sunca
uplašile moje srce,
kad sam htio nestati u kapima kiše.
A slova su porasla
i rodila kulu razorenog ponosa
u koju nitko ne treba gledati
i kroz koju proviruje
duh moj među ljude.
Da i ne.
Oleg,
prijatelji zovu u šetnju,
puno je prijatelja,
izviru iz zidova.
Da i ne.
Oleg,
jesi li tako siguran
u svjetla?
Bože,
tako su jarka
a papir tako bijel!
Da i ne.
Oleg,
trebaš li pomoć,
možeš li se sjetiti,
gdje si ostavio svoje srce?
Da i ne.
Oleg,
voliš li me,
voliš li me?
Na pola stepeništa je stepenica
na kojoj sjedim,
i nema nijedne druge
slične toj.
Jer nema vrha,
nema ni dna.
Zato je moje odmorište
uvijek stepenica ta.
Pogledalo: 1307 Komentari (0)
 Napišite komentar
|
RSS feed Comments
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|