Na jednom otoku u sredini sjećanja dodirnula sam tvoje usne i voljela te plamenom tijela godinama. Rekao si "ne", rekla sam "da" i otišli smo jednog posrnulog jutra, dok nam prijatelji i dalje prolaze kroz koridor ljubavi podsjećajući nas na naše vječne teme. Molila sam te da budeš prisutan kad svijeća mog života dogori, da se nađeš sa mnom u tišini negdje na sredini puta. Obećao si mi to. Vratio si se svom nebu na trenutak i ja sam se vratila svom. Bili smo si bitni za nas, ja nemam odgovor na tvoje pitanje "zašto", ti nemaš odgovor na moju molbu, za koju ne znam hoćeš li održati obećanje. Hodala sam tvojim obalama, gledala sam tvoj let galeba negdje na nekim riječnim sprudovima gdje si hodao visokim travama i otimao sa puno mjere vatru iz mene i isto je tako brzo gasio. Ja sam bezazlena stajala pred tobom, kao razgolićena tajna i uvijek su kiše bile na našoj strani, nešto nas je zbližavalo, dok si me uzimao u skupim hotelskim sobama ili me požudno ljubio u visokim travama u noći na kiši. Spajali smo se u rijeci daleko od obala stvarnosti, gorio si noćima, tjednima, mjesecima, drhtao si pod mojim vlažnim prstima u nekim pustim hodnicima Gornjeg grada moleći me da ti ne odem iz zagrljaja. Iz svakog žestokog mraka izlazio si sa grčem na usnama i snježnim dahom dodirivao moje čelo govoreći kako nikad nećeš osjećati tako kao što osjećaš tada i da nikad nećeš toliko uživati uzimajući ženu kao što uživaš dok uzimaš mene. Uzmi Danteov pakao i pretoči mi ga da umrem smrću Senece i bacit ću sva tvoja pisma koja si mi pisao usnama, zaboravit ću sve staze kojima si me vodio kroz noći, zaboravit ću te usne koje su dodirivale i grizle moje grudi i tijelo i ruke koje su prebirale po strunama mog života. Čekao si me, bio uz mene te silne godine, sagradio u pijesku jedan dvorac za nas i nacrtao u pjeni moje oči, dao si mi svoj život. Lovili smo travanjske noći po Gornjem gradu, žestoko se voljeli u nepoznatim gradovima, padale su zvijezde dok si izgovarao moje ime. Kad sam te vidjela da si sazrio u sjenci i pod nebom budnog oka, onako plavook, visok i predivan, mudro i ranjeno si me udaljio od sebe, gurnuo me u daljine, kao bosonogi bijednik i još jadniji stranac, neprepoznatljiv, odlutao u pasju kućicu i od straha umro u sebi. Sad si samo sjena sjene, koja više ne zanima mene. Naša burna sudbina završila je, tvoj glas je ostao isti, živ zvonak rafiniran i provokativan, probudio je opet u meni onu žudnju koja spaja moj sjever sa tvojim jugom.Ti nisi više onaj muškarac …. ja više nisam ona žena..

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Email

Komentar

manji | veći

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar