…sve se tiho, nevidljivo ispisuje u najmanje mogućoj čestici naše supstance…jer danas sam ja ti, a već sutra si ti možda ja. Danas smo mi oni, a već sutra oni su možda mi. Isprepleteni međusobnim dodirima kitimo se svaki svojim vanjštinama jer smo ljudi; jer se od nas traži samopripadnost i svepripadnost, kao od kapi pripadajućih im rijeka.  Ali na kraju svi smo jedno Veliko more, jedna velika Cjelina međusobno povezanih kapi.

A koliko puta se vrijeđamo i bježimo jedan od drugoga? Iz međusobno  udarnih rana izrasta tvrdokorni oprez koji, da bi zaštito svoje utočište, postaje sve tvrdokorniji i tvrdokorniji.  Hladniji i hladniji. Zamrznut.  A zamrznute kapi ne mogu putovati i nikada neće stići do Velikoga mora. Zamrznute na dnu naših srca plaču s ispruženim rukama prema nekome koga žele voljeti i biti voljene.