Čitam članak u Slobodnoj Dalmaciji „Porez na pse donio bi državi 35 milijuna eura“. Zakon još nije donesen, no ukoliko se ugledamo na Poljsku i Njemačku, Vašem Bubiju i Rexu ne piše se lijepo.

Koji seksizam, ispričavam se. Lilly i Bucki također imaju tamnu budućnost.

Primjerice, Poljaci za svakog psa plaćaju porez od stotinu eura. Poznato je da unutarnja bol i slične duhovne nedaće izvrsno djeluju na kreativnost svakog artiste. Tako i recesija, očito kreativno, djeluje i na Ministarstvo.

Kao vlasnik psa osjetio sam revolt. Ne samo zbog sumanite i  visoke cifre već zbog susjeda koji nisu fanovi ljubimaca. Već osjetim miris smijehe pogrbljene Milice „Neka, manje će srat po ulici“.

Bella ja smo se upoznali u Komiži. Sestra je to ljeto, davne 2007. ugrožavala roditeljsku privatnost, cvileći da dobije psa. Ni meni  nije mrsko. Kao pušač - početnik imao bih izliku za izaći zapalit cigaret i sve bi na kraju bilo divno. Kuja, koju je nedavno u drugom stanju udari automobil i na mjestu ostala dio ceste, okotila je četiri juniora.

Sve tri crne na mater, a jedna sirota na oca  - puna boja, od smeđe preko narančaste i između. Ne znam da li se u meni probudio osjećaj pravde pa sam nagovarao da uzmemo tu malu miješanu. Srednje sam djete pa valjda je i taj sindrom utjecao na moju pobunu. Otac je bio izravan. Želio je muškog i to crnog. Eto ti ga na – opet seksizam. Danas kad uzimaš prostitutku trebaš uzet žensku i mušku jer u protivnom dobijete poziv od Udruge za jednakost spolova. No, o tome, nekom drugom prilikom.

Stari mi se razočarao kad smo saznali da su sve ženke. Sestri suza suzu goni sa osunčanog lica, a i ja postao emotivan, već pripremio par imena. Kao svaki pravi posvojitelj želite saznati porijeklo. Tako da joj je mater mix svih lokalnih pasa, ovo joj je već bio treći porod. Belli se otac nikada nije saznao. Mjestom smo tražili smeđeg psa s ušima jazavčarima. Nigdje ga nismo pronašli. Vjerojatno je bio neki turist koji je imao avanturu s lokalnom mještankom. Nakon što je saznao da mu je draga u drugom stanju, prestao je zvati i raspitivati se. Ona kako nije uzela podatke -  alimentaciju je trebala zaboraviti. Iako mislim da je u spolni odnos stupila s Nijemcem. Bella mi na ima njemački akcent kad laje. Doduše, na češki reži tako da sve upućuje na ljetni trojac pod palmom.

Dovedemo mi psa doma, prva zapišavanja, dvadeseta zapišavanja ... sve smo prošli.

Imati psa nije jeftin hobi. Moraš im nešto stavit u njihovu zdjelu, koja također nije besplatna. Trebaš ti to čipirati, cijepiti, dati im dio svog vremena, otvoriti vrata sobe da se sakriju kad Torcida slavi i pali petarde.

Ono što mi nije jasno jest sljedeće. Kad su psi lutalice (iako vjerujem to su to hipijevci psi), u azilu – ne valja. Ljeti nas upozoravaju da ih ne ostavljamo. Kad ih imate doma e onda se sjetu vas opaliti po džepu. Ne tražim beneficirani radni staž jer je pas ovdje mojom voljom, no onda ne očekujem niti porez.

Ako se baš to mora oporezivati zašto mačke nisu u poreznom sustavu? To mi je logičnije jer one imaju devet života pa bih na njih tukao 500 eura godišnje. Ima tu i još nepravdi među sami psima. Primjerice, oni koje nose skupe opravice i sl. nepotrebne stvari – njima naplatit. Evo sad će reći da su oni sami zaradili pare i što mene ima biti briga ako će oni nositi pasje postole. Koliko je moj pas dao prirodnog gnojiva RH, u zadnje tri godine, a jesam li ja dobio lipe od toga? Nisam.

Nadalje, zlatne ribice – i one se ne oporezuju! Opet nepravda. Papige su zlatni rudnik u ovo vrijeme recesije . Očito imamo mota kad samo izumili penkalu, zašto ne bi ponovno uveli pisanje perom kao hit i evo novca u državne blagdane. Nama je najlakše kopirati Nijemce, a moje ideje uvijek ostaju u ladici. Evo još jedan primjer, stojim na rivi i naravno pričam sam sa sobom (za to okrivljujem sapunice jer likovi uvijek na glas razmišljaju „Trebao sam joj razbiti glavu kad me je zamijenila novim ljubavnikom. No, ona mi je majka!“) i govorim kako bi bilo super napraviti telefon koji podržaje glazbu i mogućnost interneta. Vidim ja, meni iza leđa, stoji prosijedi gospodin i zapisuje nešto u bilježnicu. Gledamo se mi tako minutu – dvje, još ja govorim kako bi bilo odlično kad bi tipke zamijenio dodir.

Tada se gospodin uzbudio (ne fizički) i skupi snage te me priupita: „Young  man, I was listening and I have a question for you!“.

Sjetim se engleskog jezika iz srednje škole te tečno odgovorim: Who's absent please?“. On se nasmije i nastavi svoju priču. Kaže da se zove Steve Jobs, te imam li možda neki naziv za taj mobitel.

Kažem ja njemu:  

Jobs? Jobs? Iz Drniša, selo ispod ste vi Jobsovi. Volite vi popit, a? Ne pada jabuka daleko od stabla

Steve: Apple?

Ja: Nego – eto neka se zove Jabuka! Ali kako se može prstima sve radit umisto ruke neka drugo ime bude „Touch“:

Nakon dvije godine – eto ti Steve Jobsa iz Drniša po svim novinama kao najbogatiji čovjek!

Nećemo mi kopirati Nijemce i njihovo vođenje „Kunolovca“. Voditeljica za svako slovo traženog pojma skine dio odjeće. Znamo kako nam je premijerka ljubomorna na mlade stražnjice stoga ovo ne moramo niti očekivati. I tako uvijek nastradaju oni koji mašu repom, a ne laju. Ovi što govore.

Ukoliko se uvede porez, lijepo s pasima na biro, sindikat je dužan im pronaći posao. Bar za spizu, a taman smo ju odviknuli od jedenja s poda.

Komentari (1)

RSS feed Comments

Boba Grljušić said:

Rujan 03, 2010

Ime

Email

Komentar

manji | veći

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar