San jednog pjesnika; postati pjesnik! - III

Slavko Kukec – PiPi

Uvod:

I dok me misao i djelo vodi kraju, izgaram u htjenju dosegnuti mudrost što se izdiže nad malim ljudskim životima. Svetcima ostavljam slavu visina i spokoj trenutka za kojim mi još nije čeznuti, ovdje sam između vukova, vuk, ovdje sam između janjadi, janje, niti korak bliže niti korak dalje. Gospodar sam svojih misli, svojih klečanja, pobjeda i poraza.
  

Poglavlje:  III

Gledati beskraj

Nastavljam svoje putovanje s onu stranu granica ljudske mašte, u beskraj kozmičkih svjetova, unutar duše jedne od naših najplodonosnijih pjesnikinja. Morate priznati i vi koji to niječete da su žene jedna sasvim drugačija vrsta pjesnika.Iskreno se nadam da ćemo na ovom putovanju otkriti barem mali dio onog po čemu su tako drugačije, (posebnije) u odnosu na pjesnike…Njeno kodno ime je ShadowOfSoul, već iz njenog imena da se naslutiti smjer našeg putovanja…Bio sam u nedoumici kako izabrati uratke o kojima mi je ovdje govoriti, sjetimo se u prošlim poglavljima išao sam redom kod jednog pjesnika od početka a kod drugog s kraja popisa, niti u jednom slučaju nisam baš imao sreće da dokučim onu pravu istinsku poeziju, stoga u ovom trećem poglavlju namjera mi je da pokušam slučajnim odabirom objavljenih uradaka. Moram ovdje istaći da sam primijetio kako cijenjena  pjesnikinja osim najnovijih, objavljuje i neke davno napisane uratke.Kao što sam rekao ne prateći redoslijed objavljivanja odabrao sam sljedeći naslov ;“ zatvorenih očiju... u beskraju..“ istina privukao me je datum istaknut u zagradama, nedavno napisano.O njoj s punim poštovanje  govorim kao o pjesnikinji jer mi je na prvom mjestu njena želja a to je da se i ona  sama naziva pjesnikinjom, iako ovdje želim istaći da piše prozne uratke o kojima ću govoriti. 

Krečem taman od tamo gdje sam stao, a to je početak proznog uratka naše pjesnikinje; Prva rečenica mnogo obećava ,jer da se naslutiti, (valjda su takve misli i ostalih čitatelja) da će nam ona kroz rečenice koje slijede otkriti kako ona doživljava duhovnost! Nastavljam pun iščekivanja ; „ Zatvorenih očiju, potopljeno u meni izranja i obavija me poput najfinije svile.“ , o kada se ja poslije ove rečenice ne bih pitao; Što je to potopljeno u njoj? Vjerojatno duhovnost,naposljetku takvo je pitanje postavila sama sebi, al ne zna ona da potopljeno u meni može biti i nešto od ovoga; genijalnost, ironičnost, brutalnost, nježnost, i da ne nabrajam što to sve može biti potopljeno u nama, možda ona ne želi biti dovoljno jasna u toj rečenici, znate ono da nas drži u neizvjesnosti, da to bi moglo biti…pitam se ja još nešto? Jeli doista moguće da nisam znao kako duhovnost ima osobinu materijalnih stvari poput uzmimo spomenute svile, ne zaboravimo i pridjev…eto što mi je sudbina, pročitam rečenicu i onda ko malo dijete imam tisuću pitanja bez pravih odgovora. Al dobro napravio sam kompromis između mojih pitanja i odgovora i krenuo dalje; „Iz cvijeta života uvijek otrgnem jednu laticu i bacim je prema zlatnoj zori...“ krenuo dalje, al koda sam opet na početku s još više dilema, cvijet usporediti s životom, mogu ja to isto kao i naša pjesnikinja, vjerujem da to mogu i oni naši pjesnici iz ranijh poglavlja i sve bi bilo lijepo i krasno u tim našim pjesničkim životima da ne moramo biti poznavaoci najtajnijih magija vila i čarobnjaka, jer ako ne poznaješ takve magije kako može iz cvjeta otrgnuti laticu, ili magijom ili izbjegavanjem zakonitosti pravopisa, ja osobno poznam više magiju od pravopisa al to sam ja i na žalost ne mogu reći, mlad sam naučiti ću. Ovdje ću još samo istači riječi „jednu“ i „zlatnoj“, ljutim se na nju što nam nije rekla na koje vremensko razdoblje i koliko često se odnosi to kidanje jedna latica, jer netko bi mogao na dan kidati pet, šest i „baciti ih prema zlatnoj zori“, a u tom djelu nam hoće reći da je u stvari svejedno u kojem smjeru bacaš jer svagdje oko nas je zora, ja osobno volim izabrati lijevu stranu.Sad dolazi ono zanimljivo;„Mnogi ljudi otkidaju te latice života, bacajući ih prema crnoj pučini samoljublja, srebroljublja, sebeljublja, sveljublja...“, sjetite se pitanja koje si je postavila na samom početku, e to je bila varka, ne želi ona pričati o svojoj duhovnosti već želi kritizirati ljude u kojem smjeru bacaju latice, barem da je bila jasnija pa nam rekla u onom djelu, bacam ih na prag poniznosti, onda bi vjerujem mnogi pa i ja znali gdje ih točno treba bacati. U onom nabrajanju, vjerujem da nije znala još koje ime crne pučine pa se zadovoljila s tih nekoliko…ili misli da je pobrojala sve one bitne a što ustvari nisu duhovnost. Preskačem dio teksta jer nipošto nije zanimljiv i dolazim do ovog djela “ da se bez srca ne može živjeti, bez osjećaja Ljubavi i Života – ne može disati.“ Ovdje pjesnikinja kao slabi poznavalac anatomije pokušava progurati tezu da oni koji ne vole neće moći disati, nije to istina dragi moji za disanje vam trebaju zdrava pluća, ne kao moja jer ja sam strastveni pušač, doduše još me služe pa evo dišem, dišem i uzdišem. „beskraj Svemira“ izdvajam ove riječi da se vidi da ipak putujemo kozmičkim širinama i dubinama. Slijedi bezbroj njenih zapažanja koja su jako slikovita… bla ,bla, bla, …Potom slijedi nešto o njenim shvaćanjima; „ Odavno sam shvatila da ono što leži u meni čeka samo pravi trenutak da povede moj život onim smjerom za koji sam rođena.“ Vjerujem da još i danas ne zna što je to „ono što leži u meni“ ili nam to jednostavno kao pjesnikinja ne može dočarati pa zašto je onda pjesnikinja kad ne zna opisati „ono što leži“, priča nam ona tako o teškim trenutcima u njenom životu, o previranjima unutar duše, o blistavilu srca, o zmijama i drugim nemanima, priča o tome da još nije sigurna što je to „ono“, priča o proljeću, o vremenu, o zavirivanju u svoje maleno srce ne bi li uspjela otkriti što je to „ono“ i dok tako čeka trenutak otkrivanja ipak pušta Boga da je vodi noj namijenjenom putu…Ja se pitam, što će biti kad otkrije „ono“, hoće li tada možda krenuti tim putem? 

Ovaj puta izbor mi je bio lak jer odlučih pronaći najstariji datum u naslovu posta, i posrećilo mi se, ipak je pjesnikinja, lako se to utvrdi na prvi pogled jer upravo gledam, stihove, strofe. Razlog radi kojeg sam želio izabrati nešto iz njenih početaka je vrlo jednostavan, da usporedimo ,onda i sada! Čak što više sada ćemo moći usporediti njenu prozu s poezijom, valjda je Fortuna tako htjela…Naslov pjesme je „ 24.12.1978.“ a pjesmu onako na prvi pogled možemo svrstati u kategoriju duhovnih pjesama. Prije no što kažem nešto o samoj pjesmi i njenim stihovima povukao bih usporedbu dojmova ove pjesme i prošlog članka u kojem sam govorio o prozi. Vidjeli smo da danas kroz duhovnost traga za „onim“ i vidjeli smo da je Bog trenutno vodi njenim zabilježenim putovima, a kada se vratimo u njenu mladost i pjesmu iz tog razdoblja, lako možemo vidjeti da u ono vrijeme nije imala vlastito mišljenje o Bogu, već nam vjerno prenosi ono što čuje od drugih, isto tako vjerno prenosi i neke događaje  koji baš i nisu tradicija tog trenutka, možemo li iz svega toga zaključiti da nije u Njega vjerovala. Kako god to sada i nije toliko bitno zato što iz njene današnjice vidimo kako pušta Boga da ju vodi na njenom putu. Što da napišem o samoj pjesmi i njenim stihovima, trenutno nemam neku inspiraciju kako opisati stihove koje čitam, al za utjehu pokušati ću objasniti zašto nije dobro pisati pjesme s temama u koje ne vjeruješ svim srcem i iskreno…prvi stih “ Noćas, kažu ljudi, rodio se Bog,“  uzima taj stih za primjer kako ne razumije temu o kojoj pokušava pisati, doduše nije jasno o kojim ljudima se tu radi al uzmimo da su to ljudi koji vjeruju u Boga ili ljudi-svećenici, ako su ljudi iz jedne ili druge skupine spomenutih grupacija, onda je netočno da u badnjoj noći tamo oko ponoći, ljudi govore „rodio se bog“ već govore  „ slavimo rođenje Isusovo, Gospodina našeg Boga“. No ako ona onda nije znala razliku između ovih navedenih rečenica iskreno se nadam da danas zna u čemu je ogromna razlika. To njezino nepoznavanje bitnih razlika u interpretaciji onoga što ljudi kažu od njezine pjesme napravilo je jedan žalosni pokušaj sastaviti neku duhovnu pjesmu. Navest ću još jedna iskrica koja mi je zasmetala u toj pjesmi, nije jedina al će to biti dovoljno. Nalazi se u ovom stihu „noćas bi srce zalijevali vinom“. Ispričati ću vam jednu vrlo kratku i istinitu priču; Jednom sam se nalio rakijetine ko svinja a kada su me donijeli doma, fotelju sam zalio sadržajem želudca! Mislim da će te iz ovoga lako utvrditi što znači zaliti i naliti, doduše moram priznati da mnogi i prase na ražnju zalijevaju s pivom, što definitivno nije dobro jer je onda kožica jako hrskava i tvrda. Toliko od mene na dan Gospodnji 12. ožujka 2010. 

Odabir sljedećeg teksta je bio po naslovu, tražio sam neki naslov koji je onako neobičan, naslov koji privlači, mnogi postupaju isto kao i ja u ovakvim situacijama, vrlo dugačak niz objavljenih članaka i ne preostaje ništa drugo nego tražiti zanimljiv naslov i tako pronađem naslov „mrtva zavist neke druge žene... „ . Zanimljiv iz dva razloga; „ mrtva zavist“ i „ neke druge“, idemo sad vidjeti ima li smisla to što je ona napisala jer u prvom dijelu, ako ga razumijemo i ako pokušamo shvatiti što bi to značilo proizlazi da bi to bilo nešto pozitivno jer spomenuta žena u naslovu je shvatila da zavist nije dobra ljudska osbina, blago njoj kad više nije zavidna. Drugi dio neću ovdje komentirati. Prva rečenica i odmah u startu rđava, a glasi; „Sjedim na Zemlji, milijarde godina starijoj od mene i sneno motrim sudbinu kako me mimoilazi, dok s trga dopiru slabi zvuci ljudskog govora.“ Opisati ću ono što vidim i kako to doživljavam. Naša pjesnikinja je toliko velika,ogromna, divovska pa ima tur dovoljno velik da može sjediti na Zemlji, običavam i ja ponekad sjediti na lopti! O mimoilaženju sudbine neću govoriti nego o sjedenju na Zemlji a s trga čuje neki govor, e sad me zanima gdje je taj trg ako ona sjedi na Zemlji možda na Marsu, al ako je na Marsu kako ljudi tamo mogu pričati kad znamo da ih nema! Ne, ne, ne, vjerojatno je u pitanju samo pravopis i ona je mislila al nije napisala da sjedi na zemlji, bilo bi manje sumnje da je napisala „sipkoj Zemlji“ onda bi odmah znali da je pravopisna greška. Nadalje imao koje kakve „kerefeke“ s očima to neću komentirati nego idem na onaj dio gdje se spominje mrtva zavist; „Mrtva zavist druge žene pokušavala je oduzeti čistoj duši vedar pogled, ali u bijelom snu se ipak događaju moja i tvoja ljubav zajedno.“ Nevjerojatno me živcira  „druge“ al ne samo to već cijela ova rečenica, ne mogu pronaći smisao, pročitao sam nekoliko puta tekst do kraja, ništa! Žao mi je što će to ostati misterija. Evo još nekoliko iskrica iz teksta,koje na kraju krajeva prave toliku zbrku da se ništa ne može shvatiti; …mrtva zavist pokušava oduzeti duši pogled…u bijelom snu se događa moja i tvoja ljubav zajedno …nevjerojatna je, i više od toga… pa što će joj to zajedno. Kaže; „ zastala sam pod sjevernim suncem“ a već u drugoj rečenici se pita „Imam li to sjeverno sunce iznad sebe“ . Vrijeme je da ovu temu prekinem jer postajem nervozan radi svoje nemoći da objasniti sve ove kaotične pokušaje pisanja. 

Odabir nove teme je bio malo teži otvorio sam nekoliko objavljenih proznih uradaka i onako bez pameti ih na brzake pročitao tek toliko da vidim hoće li mi nešto upaliti znate onu iskricu inspiracije i ako je iskrica izostala odlučio sam se za ovaj naslov „u hladnoj noći kristalne polovice Mjeseca „ Ispod objavljenog teksta imamo sliku punog mjeseca u svoj svojoj ljepoti onako u plavičastom tonu. Istina da ne ide s naslovom,valjda nije nigdje našla sliku na kojoj imamo ( pola Mjeseca). Da ne objašnjavam evo stručnog objašnjenja s interneta što je to pola Mjeseca ; „ U slijedećih sedam dana Mjesec postupno dolazi u položaj u kojem ga u odnosu na Sunce vidimo pod pravim kutom i tada vidimo osvjetljenu desnu polovicu, jer je tom stranom okrenut prema Suncu i to je tzv. prva četvrt.“ Pokušat ću u njezinom tekstu otkriti zašto je pola mjeseca bitno, po mom sudu nije uopće bitno, mogao je biti i pun mjesec i mlađak, i zadnja četvrt, ako je to točno onda je moglo u tekstu stajati samo kristalni Mjesec! Kada je pisala tu prozu vjerojatno je Mjesec bio u fazi prve četvrti,odnosno vidjelo se samo pola Mjeseca, al kada je objavljivala tu pjesmu i pronašla sliku punog mjeseca nije li mogla izbrisati riječ „polovice“ i što se tiče naslova i slike bilo bi ok!Ostatak tekst je za mene ista muka kao i u opisu prethodne proze. Sve što sam pročitao a priznajem to je maleni dio (10-15 uradaka) njenog stvaralaštva, meni je na istu šemu koju bi u kratko nazvao; duhovno-kozmička lutanja na baršunastim krilima u kojima se mnogo puta jednostavno izgubi.

Komentari (4)

RSS feed Comments

Slavko PiPi said:

ShadowOfSoul ludo je to Subota, 13 Ožujak 2010 Ludo je to što smo činili. Ludo i prelijepo. Nebo se osulo sivim koprenama kiše, zastori magle sjeli su na glavu Sljemena, a ti i dalje činiš ludosti. Zašto te ne ljube usne neba i zbog čega nije noćas bilo punog Mjeseca? Pitanja su odgovori, odgovori su pitanja. Na slijepom kolosijeku između nekih tračnica zaustavili smo naše vrijeme i razbili se o stijene ludosti što nas je sinoć vodila svojim nepoznatim pravcima. Ludo je to što si činio. Ne slutim ništa, a vidim sve. Nalazim se na nesigurnom tlu i tu počinje nepristupačan svijet. Svijet sjena, požude i lutanja. Ludo je to što si činio. Dobro smo se nahranili jedno drugim, fizička tijela ostaju otkrivena, duhovna tijela i dalje su pokrivena. Tkivo je neoštećeno, ali mi je previše milo da bih dalje pisala. PiPi Ludo je to što smo činili, ludo i prelijepo. I danas dok u mojim očima vrh Sljemena skriva izmaglica, ti i dalje činiš one iste ludosti. Te noći bilo je mnogo pitanja. Ljube li te pogrešne usne, zašto noćas nije bilo punog Mjeseca? Znam! Na slijepom kolosijeku između tračnica zaustavili smo naše vrijeme, izgubili se u ludosti, na trenutak u nepoznatom. Ludo je to što si činio, ludo je to što sam činila. Ne slutim, al sjećam se. Danas je to svijet nepoznatih sjena, požude i lutanja. Ludo je to što si činio, ludo, al u meni nemam kajanja, bili smo naga tijela bez duše u noći besanoj. Ludo je to; radi sjećanja milih, moram prestati pisati… na koju ljepotu izričaja si mislila, poezije ili komentara?

Oľujak 13, 2010

ShadowOfSoul said:

pjesnik koji sije otrov nije pjesnik, on samo sanja o tome da zaroni u dubinu ljepote izričaja; bez ljubavi u sebi ne podnosi ni ljubav o kojoj drugi pišu

Oľujak 13, 2010

ShadowOfSoul said:

a sve samo zato jer sam mu napisala da su ćelavi ljudi puni kompleksa?

Oľujak 13, 2010

nevenka said:

E,Pipi Pipi, već sam jednom napisala - Da te nema tribalo bi te izmisliti- poeziju ne treba secirati i tumačiti riječ po riječ jer na taj način svaka pjesma gubi svoju dušu. Pročitala sam mnoge kritike na objavljena djela, ali priznajem, tvoje su originalne a odnose se na amatere i ljubitelje poezije. Pitam se, čemu takav ton? Ovo se odnosi na sva tri tvoja osvrta o snu jednog pjesnika.

Oľujak 13, 2010

Ime

Email

Komentar

manji | veći

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar