Kako lako je pasti i teško se uzdići,a ti si upravo to učinila kada su te  predali i rekli pokloni se.

Odgajana cijeli život da služiš njemu,da se njemu predaješ,da pod njim trpiš.

To nije bilo klanjanje,bacili su te pod njegove halje,rekli budi jaka,služi mu,štuj ga.

Ne,ti to nisi mogla,ti to nisi htjela.

Htjela si život,htjela si sunce,nebo,miris mora u nosnicama,htjela si slobodu.

Iz  večeri u večer on je dolazio tebi,uzimao te bez riječi,milosti,obzira,uvijek u mraku.

Na tvoje suze odgovarao je osmjehom,na tvoj vapaj tišinom.

Te njegove velike okrugle prazne oči gledale su duboko u tebe,gledale su tvoju dušu,kako pati,kako nestaje.

Kad bi otišao i dalje bi osjećala njegov,miris,dodir,pogled.

Jednog dana su počele mučnine,znala si što to znači.

Rekli su ti da će jednog dana do toga doći.

Rekli su i  da se toga moraš  riješiti na vrijeme jer ako on to primijeti,upoznati ćeš neviđenu bol.

No ti si već upoznala bol,tamu,bezdan a tako mlada...

Vrijeme je prolazilo,on nije prestajao dolaziti,a tvoje tijelo se počelo mijenjati.

No, još nešto se počelo mijenjati.

Tvoje suze su nestale,tvoji vapaji više nisu odjekivali sablasno praznim ulicama gornjeg grada.Kad bi on otišao,nisi više mislila o njemu,o gadu.

Ti si mislila o njoj,kako polako cvjeta u tebi...

Željela si njoj pružiti sve ono što si ti željela,sanjala i zato si odlučila pobjeći.

Život daleko od njega,od ovog grada bio je moguć i bilo je vrijeme za uzdizanje!

Došlo je vrijeme da ti raširiš svoja krila,da se uzdigneš iznad crnih ljudi,crnih oblaka koji su te gušili cijeli život i trudili se sakriti svijetlo od tebe.Bila si odlučna poletjeti i naći svijetlost daleko od njega,njih...

Još istu noć kad on ode,odlučila si pobjeći.Po prvi put iskoristiti tamu kao saveznicu i nestati zauvijek.

Došao je u isto vrijeme kao i uvijek.No nešto je bilo drugačije.Nije te odmah uzeo kako je to običavao,već je stao nasred sobe i rekao ti da se svučeš.

Odjeća je u trenu spala sa tebe.Mislila si,hajde dođi,uzmi me,završi sa mnom da pobjegnem od tebe zauvijek!

On je krenuo ali u drugom smjeru,njegova ruka je posegnula za prekidačem i svijetlo se upalilo u sobi.Bijesno te je pogledao i izustio:

-A što si ti mislila?!Da ja nisam primijetio!Misliš li možda pobjeći?

Mislila si odgovoriti znam,mislila si zaustiti:

-Da,odlazim-ali to nisi mogla.

Iako je po prvi put gorjelo svjetlo u tvojoj sobi,mrak,tama koja je izlazila iz njega,nisu dali snage tvojim krilima.Bio je jači.Opet si počela osjećati njegov miris,pogled,sve se počelo vraćati.Svijetla je opet nestalo u sobi,a ti si pala na koljena.Nisi htjela odustati,željela si poletjeti,no sjene mraka koje su počele izlaziti iz zidova,snažno su te pritiskale prema dnu.

Stao je ispred tebe,primio te za kosu i uputio prvi od bezbroj udaraca koji su slijedili.

Iako si krhko premlado biće,nisi ispustila ni zvuka,jer znala si da pomoći nema.

Želio je ubiti nju u tebi,želio je da tama zauvijek vlada,da svijetlo nikad ne pobjedi.

Onako jadnu, izmrcvarenu položio te na krevet i pobrinuo se da dobije ono po što je dolazio svaku večer...

Tvoje tijelo je bubrilo,udarci su se počeli pretvarati u masnice.Dotakla si trbuh,no znala si da nje više nema...

On je ležao pokraj tebe.Spavao je.Nikad prije nije ostao, nakon što je dobio ono po što je došao.Probala si ustati ali tijelo ti je klonulo na pod.Slomljena,ipak si počela puzati prema kuhinji. Na zidovima su sjene pratile svaki tvoj pokret,ali ti nisi htjela stati.Ušla si u kuhinju,otvorila ladicu sa priborom i izvadila najveći nož.Jedva si ga mogla primiti svojom slomljenom rukom,ali bol je od uvijek bila uz tebe tako da te to nije moglo zaustaviti.

Počela si polako puzati prema krevetu.Sjene su postajale sve nemirnije,počele su izlaziti iz zidova  u namjeri da te zaustave.

Sad ili nikad,pomislila si.Podigla si glavu prema tim crnim prikazama i pomislila na nju,na ljubav koju si joj bila spremna pružiti.Ljubav koju ti nitko nije smio oduzeti!

Suze su ti potekle kroz jedva otvorene oči od udaraca,ali smogla si snage ustati i uspraviti se dok su se sjene kretale prema tebi da te zaustave...

Slane suze koje su putovale od tvojih očiju prema tlu,počele su kao krijesnice svijetliti u tami sobe i sjene vidjevši to prestrašeno odstupe.Leđa ti prošara čudno strujanje i prekrasna velika bijela krila izniknu iz njih.Snažna,blještava svijetlost okupa sobu,a sjene uspaničeno pohitaše prema zidovima.Ali kasno jer ih zasljepljujuća svijetlost pretvori u paru u djeliću sekunde.

Tada poletiš do njega.Oči su mu zatvorene.Lebdiš iznad njega,želiš ga mrziti ali ne možeš.No ipak znaš što moraš napraviti.Promatraš nož u svojoj ruci.Promrmljaš:

-Ne,ne tako.

Odjednom osjetiš njegovu ruku oko svojega grla.

-Sad ću te ubiti!-poviče on.

Nije te strah,znaš da je nemoćan.Gleda te svojim velikim očima,ali te oči se boje,boje se svijetla kojim isijavaš.Ruka mu drhti.Povlači svoju ruku sa tvojeg grla i u strahu skače sa kreveta.

-Ti,ti,ti-ustrašeno muca dok panično se povlači prema vratima.

-Zbogom zauvijek.Za tebe više nema mjesta u mom životu.-obraćaš mu se.

On otvara vrata i nestaje.

Krila te odvode kroz prozor na vrh zgrade.Svijetlost iz tvojih krila postaje sve jača i tama polako počinje gubiti bitku sa svjetlošću.

Budi se dan.Gledaš u daljinu i gle!Vidiš izlazak sunca,more se nadzire u daljini.Da,osjećaš miris mora u nosnicama nošen blagim povjetarcem.

-Gotovo je,pobijedila si tamu.Uspjela si,uzdigla si se.-obraćam ti se.

-Znam,znam,ali što sve vrijedi na kraju kad nema nje-pitaš se kroz suze.

-Prestani plakati,molim te.Pogledaj dole,pogledaj svoj trbuh.Da,ona je i dalje u tebi.A sad pođi dolje u postelju.I ne boj se,tama je zauvijek otišla...

Komentari (0)