| MEKSIČKI TENOR LUIS CHAPA VEČERAS DEBITIRA U RIJECI KAO MAURIZIO U PREMIJERI OPERE »ADRIANA LECOUVREUR« |
| Uživam u tradicionalnom pristupu ovoj operi |
| U Njemačkoj sam naučio nositi se s mnogim zahtjevima kojih u tradicionalnim predstavama nema, ali u prvom redu kako voditi računa o svom pjevanju. Bila je to sjajna škola da sam sebi postavim standarde ispod kojih ne idem |
| |
Na tragu odlične reputacije meksičkih tenora, među kojima primat danas nose Placido Domingo i Rolandom Villazón, karijeru u stalnom usponu gradi i meksički tenor Luis Chapa. Pjevanje je studirao u domovinmi na konzervatoriju »Universidad Autonoma de Coahuila«, a nastavio u Velikoj Britaniji na »Royal Nothern College of Music in Manchester« gdje je i počeo svoju pjevačku karijeru ulogama Rodolfa u operi »La Boheme« i Lace u operi »Jenufa«. Bio je finalist internacionalog opernog natjecanja »Gianfranco Massini Credemi« u Italiji, što je sve ukazivalo na brz uspon u karijeri.
Inženjer po temeljnom obrazovanju, a pjevač po daru s kojim se rodio, Luis Chapa opredijelio se, međutim, za temeljito studiranje uloga, odbio ponude da uđe u stalni angažman nekih opernih kuća, ostao slobodnjakom koji gradi karijeru radeći s uglednim redateljima i dirigentima u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Na repertoaru ima mnoge velike role tenorskog faha – Turridu (»Cavalleria rusticana«), Radames (»Aida«), Canio (»Pagliacci«), Otello u istoimenoj operi, Cavaradossi (»Tosca«), Manrico (»Trubadur«), Don José (»Carmen«) – a Riječanima će se prvi put predstaviti kao Maurizio u Cileeinoj »Adriani Lecouvreur«.
Jeste li već pjevali Maurizia?
– Dva puta sam imao ponudu da pjevam tu rolu, ali su oba puta premijere otkazane. Zato sam posebno uzbuđen ovih dana u Rijeci – ovo će biti moj debi u toj ulozi.
Maurizio je veliki pjevački zadatak i ozbiljno sam mu pristupio. Dolaskom u Rijeku iznenadio sam se kvalitetom i profesionalnošću kolega solista koje sam ovdje zatekao. Davor Lešić, s kojim se izmjenjujem u ulozi Maurizia, tenor je prekrasna glasa i publika će – uvjeren sam – uživati u predstavi. Izvrsne su i pjevačice, tako da sam uživao u radu, a pogotovo cijenim što je dirigentica vrlo pedantna i orkestar izvrstan. Osim toga, uživam u tradicionalnom pristupu ovoj operi – prekrasnim kostimima, monumentalnoj scenografiji...
Zašto je »Adriana Lucouvreur« tako rijetko na repertoaru europskih opernih kuća?
– Kad bolje promislim – ima razloga. Mislim da se, kao i obično, radi o novcu. Većina opernih kuća za svaku produkciju mora angažirati i platiti tumače velikih uloga, a u ovoj ih operi imate petoro, pri tome morate imati i dobar zbor, kao što vi imate u Rijeci. To nije brojčano veliki zborski ansambl, ali svi imaju lijepe, školovane glasove, što nije slučaj u svim opernim kućama, a za ovu je operu to jako važno.
Također i orkestar mora biti na visokom nivou, moraju biti zastupljeni svi instrumenti u punom broju, a svaka operna kuća to sebi ne može priuštiti. Osim toga, za ovu predstavu – koja uključuje izvrsno pjevanje i pravu glumu – treba dosta proba, što također poskupljuje projekt. Eto, zato mislim da ovaj naslov nije često na repertoaru. Tim više cijenim riječki angažman i spremnost vodstva operne kuće i čitavog ansambla, koji evidnetno daje sve od sebe da pridonese uspjehu predstave.
Svoju karijeru posljednjih desetak godina uglavnom gradite u Njemačkoj, i to na talijanskom repertoaru.
– Moram odmah reći da ne pjevam samo talijanski repertoar – radio sam i Janačeka i neke suvremene opere, u vrlo modernističkim režijama. Ono što je karakteristično za operne kuće u Njemačkoj je u pravilu dobar režijski teatar. Naučio sam se nositi s mnogim zahtjevima koje u tradicionalnim predstavama nemate, radio s dobrim redateljima i dirigentima, ali u prvom redu naučio kako stalno voditi računa o svom pjevanju. Bila je to sjajna škola i tih desetak godina rada u njemačkim opernim kućama poslužilo mi je da sam sebi postavim standarde ispod kojih ne idem.
Govoreći o natjecanjima, jesu li ona uistinu tako važna u razvoju i afirmaciji mladih pjevača?
Dvije premijere
Opera »Adriana Lecouvreur« imat će dvije premijere. Na prvoj večeras pjevat će Luis Chapa (Maurizio), Vedrana Šimić (Adriana Lecouvreur), Kristina Kolar (La Principessa), Siniša Štork (Il Principe), Sergej Kiselev (L'abate di Chazeuil), Robert Kolar (Michonnet), Dario Bercich (Quinault), Marko Fortunato (Poisson), Ivica Žunić (Majordomo), Vanja Zelčić (Mad. Jouvenot), Ivanica Lovrić (Mad. Dangeville) i Nataša Ožura (Sobarica).
Druga je premijera je sutra, a pjevaju Davor Lešić (Maurizio), Mirella Toić (Adriana Lecouvreur), Monika Bohinec (La Principessa) te Štork, Kiselev, Kolar, Bercich, Fortunato, Žunić, Zelčić, Lovrić i Ožura.
Wagnera treba pjevati belkantistički
Iz Vašeg curriculuma vidi se da se pripremate za tenorske uloge u Wagnerovim operama – već ovoga ljeta pjevate Erika u »Holandezu«, s poznatim dirigentom Gustavom Kuhnom, na Tiroler Festspiele Erl u Austriji. Hoće li to biti zaokret u karijeri?
– To nije nikakva velika promjena – smatram da i Wagnerovu glazbu treba pjevati belkantistički. Wagner je skladao svoja djela na talijanskoj tradiciji, to uvijek treba imati na umu, pa ga tako i pjevati.
Erik u »Ukletom Holandezu« nije velika uloga, ali je teška za izvedbu ako ga želite pjevati dobro. Maestro Gustav Kuhn želi da sljedećeg ljeta pjevam Tanhausera, a 2012. Lohengrina. |
– Nisu. Otišao sam na natjecanja da bih nešto naučio, nadajući se da će mi finale ili pobjeda otvoriti vrata karijere. Danas smatram da malo osame, pogotovo u ranim danima karijere, koncentracije na samoga sebe, koristi daleko više od bučnih natjecanja na kojima vas doduše slušaju veliki pjevači, čestitaju vam poznate osobe, dobijete i po neki savjet, ali sve to traje pola sata. Sav taj metež i bljesak više je u slavu onih koji vas savjetuju i čestitaju vam, nego što koristi pjevaču...
Natjecanja su divna i poticajna ako ste pobjednik, ali se ne mogu mjeriti sa svakodnevnim radom na sebi.
Jeste li zadovoljni profesorima od kojih ste učili?
– Imao sam prirodno impostiran glas, što je s jedne strane prednost, jer na početku ne morate mnogo raditi a dolazite do rezultata, ali ima i nedostatke. Profesori su se uglavnom oslanjali na moju prirodnu predispoziciju, a zanemarivali pjevačku tehniku. Svoju istinsku učiteljicu upoznao sam tek nakon studija – Jeneece Chapman – njoj dugujem sve što danas koristim od svoga glasa. Radila je samnom na tehnici, pedantno, notu po notu, svaki ton. Dobra tehnika je zalog za budućnost, ali i ono na čemu počivaju uloge koje pjevam danas.
»Veza« za dolazak u Rijeku, bio je Vaš Don Jose u zagrebačkoj »Carmen«.
– Pjevao sam u Njemačkoj s hrvatskom mezzosopranisticom Dubravkom Šeparović, dobro smo se scenski razumjeli pa me ona i preporučila za produkciju »Carmen« u Zagrebu. Radili smo s ruskim dirigentom Mihailom Sinkevičem iz Marijinskog teatra, a on me onda pitao da li bih pjevao Andreja u »Mazeppi« – operi koja je sljedeća na zagrebačkom repertoaru.
Pjevao sam ulogu Andreja kao mlad, s engleskim dirigentom i redateljem, pa sam uvjeren da ću ga sada unaprijediti. Redatelj »Mazeppe« je Ozren Prohić, a on me i pozvao da budem Maurizio u riječkoj »Adriani«.
Gotovo u isto vrijeme s radom na »Mazeppi« pjevate Calafa u poljskoj produkciji »Turandot«. Kako će se slagati Calaf i Andrej?
– To su vrlo različite uloge, ali je sreća što se »Turandot« i »Mazeppa« ne poklapaju u probama, tako da ću imati vremena oporaviti se od Calafa i ozbiljno pristupiti Andreju. Osim toga, Calafa sam pjevao već mnogo puta i ne trebam muzički obnavljati ulogu.
Jeste li zadovoljni radom u Rijeci, i biste li se vratili ponovo u neku od ovdašnjih produkcija?
– Ovdje mi je divno, svi su otvoreni i ljubazni prema meni, a hrana je – naprosto fantastična. Iako kao pjevač moram paziti na liniju i stalno se baviti i fizičkom aktivnošću, ja se u pjevanju i vježbanju jako trošim i moram dobro jesti. Zato vam spominjem restorane, koji su me u Rijeci oduševili!
Ali da se vratim ozbiljim stvarima: u riječkom sam teatru našao vrlo kompetitivan, profesionalan ansambl i ambiciozno rukovodstvo s visoko postavljenim standardima, što je za mene izazov, jer radeći s ljudima koji odgovorno pristupaju poslu – i sam napredujem i rastem. Dakle, bio bih više nego sretan da ponovo radim u Rijeci.
|
|