Književnost Proza Prašume Amazone u mome poštanskom sandučiću | Prašume Amazone u mome poštanskom sandučiću |
|
|
| stara_neman | |
| Utorak, 09 Ožujak 2010 | |
|
Moje odrastanje je bilo uz slikovnice, stripove one prve Juge, pa stripove u nastavcima dnevnih novina one druge Juge i knjige. Taj pisani papir je zaista bio prozor u svijet. IPrvi odlazak, sjećam se po kiši i vjetru na Zagrebački Velesajam tada još u Savskoj ulici. U tom godinama mi viđeno nije ništa značilo, ali prospekti, reklame, papirići…oskudni s bojama, dizajnom…Izgledali su zanimljivi i cilj je bio što više toga skupiti. Čekalo se u redu. Đavla se čekalo. Naguravalo se i pružalo ruke kako bi se dokopali što više toga blaga. Kod kuće sam to čitala, listala, prebirala, preslagivala i ništa nisam razumjela. Ipak je proradio natjecateljski duh, jer je bilo jaaaaako važno među nama djecom, tko toga ima više skupljenoga. Nisam bila ta i na kraju je sve završilo za potpalu drva u peći. Trajalo je, jer sam kao poprilično starija morala napuniti heklanu mrežicu moje sestre, isto na Zagrebačkome Velesajmu koji je prekoračio Savu. Trebalo se pomučiti, imati duge ruke, ali vrlo brzo su nam zgodne cure ispred štandova same uguravale te šarolike listiće – budalastome drage - kako kažu. Završavali se vrlo brzo u iste svrhe. Za potpalu vatre. U našem slučaju. Sve češće smo nailazili na sada već maštovitije reklame koječega, ali gazeći ih po podu. Došao je trenutak kada mi se ne želeći nešto od toga našlo u rukama i na odlasku kući bacila bih u neki koš za smeće. Pisane reklamne poruke su evoluirale, polako, možda na boljem papiru, dizajn tako, tako … bačen pogled i gdje s time? U smeće. I kako vodostaj rijeke poraste neočekivano preko noći, mada se dalo slutiti, tako su i moj poštanski sandučić poplavili katalozi, reklame, poruke, obavijesti, rasprodaje da je tamo negdje jeftinije nego bilo gdje drugdje … I to preko noći. Samo se rijeka vrati u svoje korito, a iz moga sandučića svakim danom je virilo toga sve više. Uredno bih to pokupila i stavljala u kontejner za papir preko puta kuće. Najviše je moj poštanski kaslić bubrio u popodnevne sate, jer bi ostali stanari vraćajući se s posla pokupili svoju poštu, a ostalo nagurali najčešće u moj. Sviješću o reciklaži i uporno odlažući tamo gdje treba, globalno – spasila sam bar jedno drvo Amazone. Možda? Sigurno! A onda mi je to dosadilo. Ako napišem svim stanarima molbu da ne ostavljaju kod mene ono što ne žele, nitko neće pročitati, već će opet hititi meni. I molbu. Sazovem stanare, ukažem na problem i to riješimo tako da smo stavili natpis sročen nešto kao između obavijesti i prijetnje da nas poštede svega onoga što ubacuju u naše poštanske pretince. Uvažilo su, ali pojavilo se toga i više rukom zahvaćeno i ostavljeno na postamentu od kuda kreću stepenice. Zahvaljujući propuhu ubrzo smo na podu haustora imali papirnati tepih. Vitlali su oko naših nogu, a onda se žena zadužena za čišćenje dosjetila da bi ju zbog toga trebali platiti više. Netko je strgao ono nešto između obavijesti i prijetnje da nam poštede poštanske sandučiće kataloga, reklama, jelovnika s dostavom u kuću…a moj je opet počeo bubriti. Nije to bezazleno, jer u toj uguranoj hrpi svega i svačega, 2-3 puta su zalutali računi i završili na recikliranju. Pa nije plaćeno na vrijeme, pa ne znam zašto opomena, pa kamate…i sve je završilo kao u stara vremena – prebiranje, ali radi računa. Nešto bih pročitala,.Sada sve razumijem, ali me ne zanima. I iznenađenje. Pismo! Naslovljeno na Moga čovjeka koji je već peko 3 godine na vječnom počivalištu, Bog mu duši dao lako, a uz njegovo ime i prezime na kuverti velikim slovima piše – Blago tebi! Najblaže – neobično. Vrtim neotvoreno pismo …ha …možda mu je i blago što se riješio mene …sve je moguće. Konačno otvorim i još veći natpis, ustvari slogan – Blago tebi! Dobio si priliku! Nisam znala da li da se smijem, jer nije smiješno, a plakanja mi je dosta. Čitam naslovljeno na njega …bla…bla…bla…i uočim email. Napišem 2-3 rečenice s ciljem da Moga čovjeka skinu s popisa, pritisnem – send i promptno je stigla isprika neke turističke agencije s nuđenjem poklona kako bi popravili prouzročenu neugodnost. Uvažila sam ispriku, odbila poklon, jer kakve sam sreće omogućiti će mi turističko razgledavanje Mirogoja. Glavno da je jedan papir manje. Usput, spašavam drugo stablo u prašumi Amazone. Recikliram! Pogledalo: 468 Komentari (0)
 Napišite komentar
|
RSS feed Comments
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|