Smatra se da se brojka hrvatske populacije kreće između sedam do osam milijuna.Od toga ih oko tri milijuna ne živi u Hrvatskoj, odnosno toliko ih je kroz turbulentnu prošlost napustilo domovinu.

Hrvatski narod u najvećem je broju bio istjeran iz svoje zemlje i razasut među narode u vrijeme Austro-Ugarske, te prve i druge Jugoslavije. Te moćne organizacije sustavno su činile sve, ama baš sve, da hrvatski narod nestane i kao ime i kao teritorij.

Procjenjuje se da je samo u vrijeme Titove jugoslavije u zemlje Zapadne europe iseljeno oko osamsto tisuća Hrvata. Titovom politikom iskorijenjeno je stotine tisuća seljaka i radnika te deseci tisuća obrtnika i stručnih ljudi s akademskom spremom.

Hrvatske vlasti nikada se ozbiljno nisu zanimale za dijasporu i povratak iseljenih ( SDP) a ako i jesu onda je to bilo samo deklarativno (HDZ).

Iseljeni Hrvati (a i oni u BiH) danas se smatraju suvišnim dijelom nacije. Takva politika, gotovo sa sigurnošću se može ustvrditi, dovest će do toga da se golema većina naših iseljenika, više nikada neće vratiti u Hrvatsku. Gastarbajterstvo je odavno preraslo u iseljeništvo a Hrvati, osobito u Zapadnoj europi, danas su podvrgnuti jakoj asimilaciji.

Porazni su podaci koji govore tek o nekoliko desetaka tisuća povratnika iz inozemstva u ova dva desetljeća. Još više je porazna činjenica to da je Hrvatsku u ova dva desetljeća napustilo i iz nje iselilo preko sto tisuća stanovnika i to pretežno mladih i školovanih ljudi, koji svoju budućnost u današnjoj Hrvatskoj nisu vidjeli ni našli.

Iseljena Hrvatska nije samo materijalno pomagala borbu za samostalnost, već su i mnogi pripadnici hrvatskog naroda iz dijaspore izgubili živote braneći hrvatsku slobodu i boreći se za nacionalnu samostalnost.

Nakon početne euforije tijekom osamostaljenja i bučnih HDZ-ovih obećanja i predviđanja kako će se u Hrvatsku sliti rijeka povratnika, iseljenička tematika se ubrzo suočila sa svojom istinom.

 Dijaspora je bila previše naivna prema Tuđmanovom režimu, previše je očekivala i stoga se morala razočarati. Tom režimu previše je davala bez odgovarajućih garancija i ta površnost i naivnost im se danas osvećuje.

Nema sumnje da ćemo snositi posljedice krive politike prema dijaspori, jer će doći do asimilacije i potpunog odvajanja Hrvata druge i treće generacije od zemlje u koju su možda mogli i uložiti svoj kapital, ne samo u novčanom obliku, već prije svega znanje i sposobnost stečenu životom u zapadnim zemljama.

Povratkom iseljeništva ne bi se slila samo značajna novčana sredstva i mnogi stručni kadrovi, što bi svakako doprinijelo i našem gospodarskom razvoju, nego bi to doprinijelo i demografskom razvoju domovine.

Vlast u Hrvatskoj ne da radi na tome kako što brže i jednostavnije organizirati povratak što većeg broja hrvatskih iseljenika u domovinu, nego radi sve da do tog povratka nikada ne dođe.

I inače se o dijaspori malo zbori, tek tada kad se radi o njenim glasovima i o načinu njenog glasovanja.

Čak ni pastiri Hrvatske ništa ne rade na okupljanju i sabiranju raspršenog i izgubljenog stada.U tom pogledu ne slijede dosljedno Gospodinov primjer ( Mt 18,12 sl).

 Blago je reći da su u ovom poslanju iznevjerili. Oni i nad ovim stadom, koje je ostalo na okupu slabo bdiju. Prepustili su ga i predali lopovima i razbojnicima, koji ga ne štede i koji će i njega postupno raspršiti.

Više je razloga zašto se dijaspori onemogućuje brži i veći povratak, no dva razloga bih posebno izdvojio, jedan je taj da u Hrvatskoj postoji strah od duha slobode kojeg bi dijaspora donijela sa sobom a drugi je strah od različitosti.

I jedno i drugo pokrenulo bi Hrvatsku prema demokratizaciji , prema istinskoj političkoj i ekonomskoj slobodi.

Sa sigurnošću se može ustvrditi da ni od jednog ni od drugog ne strahuje sam narod, nego da taj strah osjeća svemoćna oligarhija i političke strukture.

Oligarhija strahuje iz razloga jer njima Hrvatska ne predstavlja ništa drugo nego biznis kojim svoj uski krug sve više bogate, pa im samim time ne odgovara “ neprijateljsko preuzimanje“ bilo čega u Hrvatskoj.

Političke strukture strahuju iz razloga jer bi duh slobode i različitost, koju bi dijaspora donijela sa sobom narušili ovo što su oni od Hrvatske napravili a napravili su simbol jednoumlja i monolitnosti, umjesto pluralne zajednice, koja bi bila izraz zajedništva različitosti.

Za razliku od njih hrvatski narod je dokazao da su u njemu drukčiji osjećaji i ideje.

To dokazuje činjenica da su se na njegovom nacionalnom tijelu mogle smjestiti različite vjere, rase i narodnosti i to s tolikom sigurnošću i prepotencijom da su bili stavljeni u pitanje, u igru i izigravanje sam hrvatski narod i njegov teritorij.

Hrvatska dijaspora je previše velika a da bi domovina mogla od nje odustati. Različitost koju bi donijela sa sobom ne bi Hrvatsku osiromašila. To bi bila različitost koja obogaćuje, jer različitost doista obogaćuje, u susretu s različitim samo može doći do napredovanja u idejama i djelima.

Samo prihvaćanje raznolikosti može našem zajedništvu osigurati onu slobodu odnosa, koja nastaje iz autentičnog harmonijskog udjela u raznolikosti i određena je jedino razmjerima tog udjela ( Vlado Gotovac).

                                                                          OMRČEN, MIRKO

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Email

Komentar

manji | veći

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar