Redatelj Goran Paskaljević, gost 21. Tršćanskog filmskog festivala

Mladu generaciju ne zanimaju balkanske mržnje, već bolji život

Paskaljević je u Trstu predstavio film »Honeymooons« (Bračna putovanja), prvu srpsko-albansku koprodukciju u povijesti koja najviše uspjeha ima upravo kod publike u Srbiji i u Albaniji

TRST - »Honeymoons« ima albansku i srpsku priču – u svakoj jedan par nakon proslave vjenčanja napušta zemlju da bi sreću potražio u TRST - Redatelj Goran Paskaljević u Trstu je uvijek meta brojnih novinara i fotoreportera. Njegova reputacija daje mu za pravo da govori o mnogim filmskim i nefilmskim temama, a ove je godine većinu pitanja potaknuo film »Honeymoons« (Bračna putovanja ili Medeni mjeseci), kao prva srpsko-albanska koprodukcija u povijesti, prikazan na 21. Tršćanskom filmskom festivalu.

Paskaljević je u Trstu rekao da je politika na Balkanu uzrokovala netrpeljivost među narodima ali još uvijek, srećom, postoje ljudi koji se tome opiru. Prije tri godine bio je pozvan na filmski festival u Albaniji, mali festival skromnih mogućnosti, sa svega jednom projekcijskom dvoranom, ali je tamo upoznao intelektualce koji ne priznaju mržnju i nacionalizam, s kojima je našao zajednički jezik i dogovorio rad na filmu.

– Već nakon nekoliko tjedana znao sam da ću raditi priču o dva mlada bračna para i njihovim sudbinama u toliko željenoj Europi. Dogovorili smo scenarij koji se dopao mojim kolegama u Albaniji i počeli raditi na filmu. Naravno da su se odmah našli i protivnici takve koprodukcije, jer nacionalistima i na jednoj i na drugoj strani, bila je mrska i sama pomisao na suradnju koja će staviti po strani netrpeljivost i mržnju. Ipak, ono što je najvažnije – film je snimljen i ima uspjeha najviše kod publike u Srbiji i u Albaniji, dobro je primljen na festivalu u Veneciji u rujnu, a u Solunu je dobio nagradu publike!

Na prošlogodišnjoj Mostri njegov film bio je uvršten u program »Dani autora«. Sastoji se od dvije priče, albanske i srpske, a u svakoj jedan par nakon proslave vjenčanja napušta svoju zemlju kako bi sreću potražio u zapadnoj Europi. Dok se mladim Albancima san rasplinjuje na ulasku u Italiju, Srbima se to isto događa na ulasku u Mađarsku.

»Honeymoons« je peti Paskaljevićev film koji je bio prikazan na Venecijskom festivalu. To što nije bio u konkurenciji za »Zlatnog lava« ni malo ga ne smeta: »Najvažnije je film pokazati na festivalu« – kaže.

Preklani je retrospektiva njegovih filmova priređena u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku što je, kako ponosno kaže, »stvarno vrh«, na festivalu u Solunu dodijeljen mu je počasni »Zlatni Aleksandar« za životno djelo,a ove godine retrospektivu mu priprema i British Film Institut u Londonu.

– U svakom slučaju, ne mogu se žaliti – kaže Paskaljević – mene uvažavaju kao nekog ozbiljnog europskog autora i to mi daje mogućnost da radim. Radio sam nekoliko filmova u inozemstvu s malo više novaca, no ja više volim raditi kod kuće s malim parama.

Kako se rodila ideja za ovaj film?

– Ja uvijek krenem od neke političke ideje jer je, nažalost, na Balkanu politika vrlo prisutna u našim životima. Nađem temu koja me tišti i koja mi se čini značajna. Ali, polako dok ih pripremam, od nekog političkog filma uvjetno rečeno, oni postanu humani filmovi, jer ja nisam političar. Tako mi se i tema za ovaj film nametnula sama od sebe. Cijela ta priča oko Kosova i ta mržnja koja postoji i s jedne i s druge strane.

Kako su mi u obje priče bila potrebna slavlja, odlučio sam se za svadbe, ali film je dosta kompleksan i meni je tu važnija priča o dva brata koji su svoja dvorišta podijelila bodljikavom žicom. Ovdje su svi malo zbunjeni tim njihovim odnosom, no to jest naš mentalitet, inat i samouništenje, bez pomirenja. Najčešće radimo stvari u korist svoje štete.

Ali priča filma ne događa na Kosovu već u Albaniji. Kako ste stigli tamo?

– Prije tri godine u Tirani je organiziran prvi filmski festival u Albaniji i Genc Permeti pozvao je tri moja filma. Moram priznati da me je uvijek zanimalo kako je u Albaniji, pa sam drage volje otišao na taj festival i tamo sam upoznao mnogo ljudi koji misle isto kao i ja. Na kraju smo se zapitali zašto ne bismo zajedno napravili film. Vratio sam se u Beograd i vrlo brzo sam imao ideju za film. Vidio sam da jedni i drugi želimo ući u Europu, a mlada generacija uglavnom razmišlja o boljem životu i baš ih briga za naše mržnje. Ja sam napisao srpsku priču, a Genc mi je pomogao oko albanske.

I zatim se dogodila prva srpsko-albanska koprodukcija?

– Da, Albanci su prvi dali novce za taj film i podržali ga. U Beogradu je, naravno, bilo problema – upravo u to vrijeme proglašena je nezavisnost Kosova i nije mi baš bilo lako ići okolo i tražiti novac za film s Albancima. No, brzo su shvatili da je to pravi potez da probamo nešto zajednički napraviti. Ipak, bilo je malo rizično jer su nas napadali nacionalisti i s jedne i s druge strane. Njihov direktor filmskog fonda stvarno je puno riskirao kada je stao iza ovog projekta. Najviše su nas napadali Albanci s Kosova, ali to je bila ljubomora jer je novac dobio jedan srpski film, a ne netko od njih.

Filmsku ekipu sam doveo iz Beograda jer u Albaniji još nema tehničkih uvjeta za snimanje filma. Mnogi ljudi s kojima sam navikao raditi također su došli u Albaniju s brojnim predrasudama, no ubrzo su uvidjeli da je atmosfera vrlo slična onoj u Beogradu: sve je mnogo manje i siromašnije, ali mladi ljudi pokušavaju pronaći način da žive kao i bilo gdje drugdje u svijetu. Treba shvatiti da su oni izašli iz strašne diktature Envera Hodže i zanimljivo je da nas oni poznaju mnogo bolje nego mi njih. Oni su, naime, gledali našu televiziju, s Kosova i Crne Gore, i to im je bio jedini prozor u svijet. Znam da zvuči patetično, ali naše dvije ekipe rastale su se sa suzama u očima, a film je napravljen bez ikakvih problema. Albanija je nešto drugo, to nije Kosovo.

U vašem filmu izgleda da je jedini spas odlazak na Zapad.

– Oko 200.000 mladih ljudi je u posljednjih 15 godina otišlo iz Srbije. Sada je situacija malo bolja, ali ponovit ću ono što sam i tada govorio poslije onog čuvenog 5. oktobra koji je zapravo bio prevrat, nikava revolucija. Tada sam rekao da ako se do kraja ne razračuna s Miloševićevim tajkunima, oni će se vratiti i novcima sve kupiti. I točno se to i dogodilo. Jer oni imaju pare i mogu korumpirati koga hoće i kako hoće. Osim toga, vidjeli ste da su se u svim tim novonastalim zemljama vratili isti ljudi pod novim imenima stranaka. Dodali su naziv demokratska, a od demokracije nema ni »d«.

Vi ste također otišli iz svoje domovine.

– Ja sam otišao 1992. godine, otprilike kad je počeo rat, ne zato što sam se bojao, već zato što je to bila jedna nepodnošljiva atmosfera. Danas ćete teško naći nekoga tko će vam priznati da je glasao za Miloševića, no otkud je onda imao 70 posto glasova? Naravno da su glasali za Miloševića i naravno da se za vrijeme opsade Sarajeva sjedilo u Beogradu po kafićima i baš ih je bilo briga za sve što se događa.

Ja sam bio dovoljno lud da se tada ispričavam Sarajevu, osjećao sam stid zbog svega što se događalo u mojoj zemlji i onda sam otišao. Kako sam se u to vrijeme i razveo, na neki način počeo sam iz početka. Sreo sam Cristine koja je Francuskinja, prvo smo živjeli u Bruxellesu jer je ona tamo radila, a onda smo se vratili u Pariz.

U Srbiju sam otišao snimiti »Bure baruta«, no film je kompletno snimljen s francuskim novcima. Tu nema ni jednog dinara iz Srbije. E onda su me zbog tog filma isto proganjali, on je prikazan u Veneciji, dobio je nagradu kritike, bio najbolji europski film. Sljedeći film snimao sam u Irskoj jer više nisam mogao raditi u Srbiji.

Koje su vaše veze danas sa Srbijom

– Moje veze su uvijek ostale. Vratio sam se kad je pao Milošević jer je Đinđić bio moj prijatelj, a dolazio sam i '96. i '97. godine na sve demonstracije. Imam dva sina iz dva prethodna braka tako da sam uvijek bio s njima na ulici jer sam smatrao da to moram učiniti. Poslije filma »Bure baruta« opet su mi počeli prijetiti, a list »Politika«, koji je tada potpuno bio pod dominacijom režima, na naslovnoj je stranici objavio da sam najgori izdajnik srpskog naroda jer ja sam otvoreno govorio što ne valja i otvoreno sam govorio protiv Miloševića. On je unazadio cijelu moju naciju, srpsku naciju za 50 godina. Sada živim izmedu Pariza i Beograda.

Talijane i Mađare ste pokazali kao vrlo netolerantne prema emigrantima.

– Mađari nam se sad osvećuju za sve one godine što je nama bilo bolje nego njima, a Talijane sam prikazao kako sam ih i vidio. Bio sam u Brindisiju, gledao sam tu scenu i tako sam je napravio. Čim se iskrcaju iz broda, svi počnu trčati da bi bili prvi u redu, jer to preispitivanje talijanskih graničara traje satima. Zatim mnoge odvode u takozvani privremeni zatvor gdje drže ljude i nekoliko mjeseci prije nego li ih vrate nazad. Najzanimljivije je ono što rade crnci – oni bace svoju putovnicu i onda nitko ne zna iz koje su zemlje i ne znaju gdje će ih vratiti. Naravno da je pritisak ogroman i na Španjolsku i na Italiju jer se dolazi brodovima i najlakše je negdje se iskrcati. Ali, emigraciju se ne može zaustaviti nikakvom silom, već bi trebalo raditi na tome da se popravi život u tim zemljama i da se pomogne tim ljudima da imaju koliko toliko dostojanstven život, jer nitko ne želi napustiti svoju kuću.

S druge strane, Albanci su frustrurirani jer su u pritvoru tretirani isto kao i crnci, dok Srbi dijele istu sudbinu kao Romi.

– To i jest poanta filma: svi se nešto mrzimo između sebe, potpuno besmisleno i bez razloga, no to će uvijek tako biti, nažalost.

Komentari (0)