Naslovnica 
Književnost Pokret tijela počinje u duši, a ne u mišićima.
Književnost Pokret tijela počinje u duši, a ne u mišićima. | Pokret tijela počinje u duši, a ne u mišićima. |
|
|
| dijana jelcic | |||
| Utorak, 26 Siječanj 2010 | |||
Već "godinama" radim kao diplomirani fizioterapeut, uža specijalizacija kineziterapija, terapija pokretom. Pokret je tako postao moja "ljubav", a svakodnevni pokret, to siroće među pokretima, moja opsesija. Iz tog razloga sam napisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta". U tu knjigu sam sažela svo svoje znanje i iskustvo. Poslije promocije knjige sam dobila ohrabrujuće pismo od gospođe i gospodina Kostović, vrhunskih znanstvenika u podrućju istraživanja mozga.
Poštovana gda Dijana, Želimo se ovim putem zahvaliti na vašoj knjizi. Sa zanimanjem smo pročitali knjigu koja nas je oduševila iz nekoliko razloga. Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnom životu. Kao drugo, ali po našem dubokom uvjerenju još važnije je spoznaja da iz svake vaše, poetski oblikovane rečenice stoji veliko iskustvo, kao i poznavanje anatomije i fiziologije covjeka. Kao treće knjiga sadržava sve bitne elemente koji je čine stručnom i visoko profesionalnom, kao što su pojmovnik i navodi suvremene literature iz područja fizioterapije. Na kraju želimo istaknuti da smo ponosni što ste prve temelje iz fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleučilištu u Zagrebu, što vas je odredilo u smjeru vaše uspješne profesije sve do danas. Uz srdačne čestitke i mnogo uspjeha i u budućnosti prof. dr. Ljiljana Kostović-Knežević akademik Ivica Kostović Sveučiliste u Zagrebu Medicinski fakultet
A onda je stigla još jedna recenzija Tihomir Nuić: Čovjek je čudo stvoreno da misli. I to je njegovo cijelo dostojanstvo - kaže Blaise Pascal. A njegova veličina je u tome što je kadar spoznati svoju bijedu, kaže isti mislilac. To su dva izazova za čitatelje knjige «Umijeće svakodnevnog pokreta» Dijane Jelčić. Ona čitatelja poziva da misli i otkriva svoju veličinu i promišlja svoju bijedu. Čovjeku je toliko toga dano da mu je gotovo sve samo po sebi razumljivo: on hoda na nogama, služi se rukama, okreće glavu, nosi teret na leđima, pada i diže se, a da pritom uopće ne pomišlja upitati se koji je pokret za što najprimjereniji. Sve se odvija automatski, bez uporabe glave. Istina je da čovjek ne mora znati kako je konstituiran da bi normalno živio i obavljao svoje poslove, ali ništa manje nije istina da veliki broj ljudi posjećuje i plaća raznorazne terapije, jer ne posvećuje potrebnu pažnju dijelovima svoga tijela. Kad bi pojedinci samo jedan dio vremena, kojega ulažu u uljepšavanje auta, posvetili sebi, bilo bi puno manje bolova u kralježnici, u križima itd. A kad bi proučavali svijet u kojemu žive onim intenzitetom kojim studiraju ceste po kojima će se voziti do cilja, zacijelo bi dublje upoznali svijet svoga tijela i svoje misli, te svijet kojim su okruženi, njegovu kulturu, civilizaciju, religiju i njegov odnos prema univerzumu.Jer sam ono što mislim, želim i osjećam, ja postojim i krećem se. Misli, osjetila i osjećaji su jezgra moga živoga bića, koja kreira (savršene) pokrete. Pokreti moga tijela su, dakle, čini moga stvaralačkoga duha, onoga igrača u meni (homo ludens) koji je pretpostavka svim daljnjim povoljnim atributima. Ja imam svoj ritam, svoje držanje, svoj pokret. Sve terapije i tehnike su uglavnom «grupne», a pojedinac posjeduje osobni ritam i dinamiku pokreta. «Koliko ljudi, toliko pokreta i toliko o njima ispričanih priča» - kaže autorica. Pošto današnje fizikalne terapije (prakse) redovito imaju premalo vremena za pojedinačnu sudbinu i njezine probleme, Dijana Jelčić poziva pojedince da se osvjeste, da se suoče sa sobom i da počnu promišljati svoje pokrete.To je zapravo poziv na dijalog sa samim sobom, da bi se samog sebe što bolje upoznalo i prema sebi pažljivije odnosilo.Osim nekih nužnih anatomskih pouka o tome što je aksis, aleph, atlas, zdjelica, kralježnica, zlatni rez, stopalo, šaka i sl., autorica nas podsjeća na naše emocije (emocionalno pamćenje, emocionalni um), na misao (misaone slike i misaoni um), na osjetilnost, na utjelovljeni um kao na ono emotivno, misaono i mudro u nama. Utjelovljeni um je zapravo zajednička energija emotivnog, misaonog i egoističnog uma kojom spoznajemo, osjećamo razumijevamo, pamtimo, sjećamo se.
Sve ovo zajedno i još puno toga čini tek jednu cjelinu - ljudsko biće, čiji je bitno dio tijelo. A cjelina nije tek puki zbroj djelova, nego puno više. Za ilustraciju gore rečenoga, citiram iz knjige:
«Sve nama danas poznato sastavljeno je od atoma i praznine koja im omogućuje vječno gibanje, a ta je praznina ispunjena energijom koja se oslobađa upravo njihovim gibanjem... Stvorimo li dinamičku sliku modela atoma kao slikovit izraz tijela, ona postaje slična minijaturnome modelu sunčanog sustava. Kod atoma je središte jezgra, kod sunčanog sustava sunce, a kod tijela zdjelica, spremište naše životne energije, oko koje se ostali dijelovi raspoređuju u kružnicama, elipsama, valovima i spiralnim zavojima. U takvoj misaonoj slici naše tijelo postaje univerzum u univerzumu, a mi ujedinjeni u tijelu, stopljeni s univerzumom, slijedimo prirodne zakone koji nas stvaraju» (str. 115).
Dijana Jelčić se nije samo posvetila pokretu u svojoj praksi, nego u svojim mislima traga za njegovim umijećem, njegovom mudrošću i njegovom složenošću. Svojom nas je knjigom odvela u svijet u kojem otkrivamo važnost pokreta ne samo u svakodnevnom kretanju nego i u mišljenju i stvaralaštvu čovjeka uopće. Konzultirala je anatomiju, evoluciju, kulturu i znanost, propitivala civilizaciju, u kojoj živimo reducirani na korisnu ili nekorisnu robu, i napisala nobičan zapis o čovjeku kojega nesebično moli da počne rabiti glavu kao glavnog pokretača svega. Ovoliki trud nije mogla pokrenuti radoznalost. Puno više je posrijedi ljubav prema velikom čudu - čovjeku, koja je Dijanu Jelčić povela u pustolovinu novih svjetova kao nekoć i naše hrvatske humanističko-renesansne filozofe. Unatoč nekim sitnijim nedostatcima i propustima, uglavnom tehničke naravi, najtoplije preporučujem ovu knjigu - koja nije priručnik nego poziv na suputništvo - svim ljudima koji se za se zanimaju!
Jelčić Dijana: "Umijeće svakodnevonog pokreta" Kapitol, Zagreb 2006 (str. 214) Knjigu sam pisala za vas dragi moji prijatelji i za vas dragi moji čitaoci. Njome sam željela u vama probuditi želju za unutarnjim promjenama, želju za oslobađanjem od stećenih ili usvojenih navika. http://umijece-pokreta.blogspot.com/ Pogledalo: 722 Komentari (2)
Boba Grljušić
said:
|
|||
RSS feed Comments
|
Draga Dijana pročitala sam ovih par tekstova na temu pokreta i oduševila sam se svim informacijama i tvrdnjama tebe kao znalca ,Potvrdila sam i neke svoje stavove a tiče se mojih neprestanih pokreta /nikad ne mirujem / najdublje i najljepše slažem misli dok sam u pokretu ma kakvi oni bili , Nabavit ću tvoju knjigu čim prije hvala ti na nesebičnosti Veliki pozdrav |
Napišite komentar
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|