Unatoč peticijama i demonstracijama te pismu američkom Kongresu, NASA nije zaustavio svoje 1,75 milijuna dolara vrijedan plan da na mukama majmunima u okrutnom pokusu zračenje kakav bi se mogao dogoditi astronautima u svemiru. Pa čak ni kada su izneseni snažni dokazi da je taj projekt prekršio savezne propise.

Zgranuti ljubitelji životinja pozivaju sve koji žele da se to mučenje životinja ne nastavi da par minuta svog slobodnog vremena pozivu NASA zamjenika Administrator Lori Garver na 202-358-1020 i vrlo pristojno (ljepši si kad poziva bolje je za majmuni) zamoliti da prijedlog za financiranje zračenje, odnosno eksperimente na majmunima… da usmjeri ta sredstava prema modernim i humanih metoda umjesto toga.
Kada je moj facebook poznanik iz Amerike dobio telefonom gospodina Garver tajnik, se malo iznenadio ali je preuzeo poruku.

Jasno, nije planirao izvijestiti ga o tome kada će NASA zaustaviti svoje planove ubojstva majmuna s jakim dozama zračenja, a zatim ih još osuditi na godina življenja u trpljenju boli i muka za procjenu kako zračenje uništava njihov mozak i tijela.
Ukoliko se netko od čitatelja webstilus portala odluči učiniti isto volio bi da nam o svom iskustvu telefoniranjem NASA-e ispriča jer…

Što je i kako nastaje bruksizam?

Anatomija škrgutanja

Stomatolozi napominju kako je škrgutanje češće što je veći stres. A u vrijeme gospodarske krize ima ga u izobilju

Stomatolozi ga nazivaju bruksizam. »Obični« ljudi ga nazivaju škrgutanjem i pojačano se događa noću. Neki ljudi stoga neobjašnjivo se bude sa glavoboljom ili bolovima u čeljusti, dok drugi nisu ni svjesni noćnog škrgutanja dok im uvidom u zube stomatolog to ne kaže.

Stomatolozi traže uzorak prema kojem bi mogli otkriti zbog čega je porast bruksizma od 2008. i 2009. povećan za čak 20 posto. Obično su bračni partneri prvi koji otkriju problem škrgutanja, a buka, navodi dr. Andre Hedger »je apsolutno grozna«. Potpunog objašnjenja zbog čega ljudi pate od bruksizma još nema, ali se vjeruje kako ga stres i tjeskoba pogoršavaju, prenosi BBC. Nemoguće je zapravo procijeniti koliki broj ljudi pati od bruksizma, ali zna se da uzrokuje znatna oštećenja zubne cakline i istrošenost donjih zuba. Gornji zubi postaju tanki i prozirni čime se stvara veliki rizik od lomova zuba ili okrhnutosti. Osim toga često se zbog bruksizma zubi jako izližu čime je vidljiv čak i vrh živca, što zna biti iznimno bolno.

Stomatolozi pretpostavljaju da je financijska kriza koja je pogodila svijet otegotna okolnost, jer stres (posebice kod ljudi zaposlenih u financijskom sektoru) može izazvati pojačan bruksizam.

No, kako navode britanski stomatolozi, nekoliko je faktora koji nisu nužno psihičke prirode, već su čisto medicinski: anatomija čeljusti, oblik lubanje te pozicija zubiju. Dr. Hedger smatra da u zapadnjačkom društvu postoji još nešto fundamentalno, a to je nedovoljno razvijena gornja čeljust koja postaje sve manja, i time pretrpanija, pa se bruksizam može javiti kao otpor toj pojavi.

Eto upravo sam pročitao kako David Angerer, vlasnik New York City Klee taverna restoran u svojoj najnovijoj ponudi ima: "Mama's Milk", sir od mlijeka svoje supruge dojilje.

David Angerer poziva sve zainteresirane... Ja mislim da želi otvoriti štale sa ženama… i nudi posao nezaposlenim porodiljama … koje hrle u gospodarstvenu emigraciju trbuhom za kruhom?!

Kako prenosimo poruke

Od plemenskih bubnjeva do MMS-a

Kad bi se današnji prosječni tinejdžer vratio samo dvjesto godina unatrag i pred tadašnjim Europljanima se pojavio s mobitelom te im pokazao kako šalje MMS, oni bi ga vjerojatno ubili, ili bi se razbježali od straha. U gotovo cijeloj povijesti ljudskoga roda, poruke su se prenosile vrlo sporo, uz velike rizike za prenositelje, a danas se to događa trenutačno, neovisno o udaljenostima. Promjena se dogodila toliko naglo da bi i čovjek koji je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća pao u komu i probudio se 20 godina kasnije, ostao zapanjen. Pogledajmo kako je izgledala komunikacija u dugoj i mračnoj prošlosti ljudskog roda...

Pošta je rođena u potrebi čovjeka da komunicira s drugim jedinkama na udaljenim mjestima. Kako bi prenio poruke, čovjek se služio raznim tehnikama – od dovikivanja s brda na brdo i udaranja o bubnjeve do dimnih signala po danu i svjetlosnih po noći.

Na veće udaljenosti, izvan domašaja zvuka, dima i svjetla, poruke su prenosili ljudi usmenim putem. Oni koji su imali najbolje pamćenje i najhitriji korak bili su zaduženi da odnesu poruku na odredišta i »izrecitiraju« je primatelju. Poruke su dobile na važnosti i opsegu rođenjem pisane komunikacije. Nastankom prvih država, pisana je riječ postala ključna za provođenje vlasti i za odvijanje trgovine. Poštanske su mreže djelovale kao kičmeni stupovi jer su putem njih vladari slali naredbe svojim podanicima i doznavali što se zbiva u svim kutcima njihovih posjeda.

Sumerani koji su nastanjivali Mezopotamiju prije pet tisućljeća, prvi su svladali pisanje pa se pretpostavlja da su oni prvi slali pisma. No, prvo sačuvano pismo potječe od Egipćana. Prije 4.200 godina mlađahni je faraon Pepi II., koji je na prijestolje stupio kao sedmogodišnjak, poslao ekspediciju duboko u unutrašnjost Afrike i s njom održavao pisanu korespondenciju.

Prije 4.500 godina u Egiptu je već postojala raširena mreža glasnika koji su plovili Nilom kao glavnim komunikacijskim kanalom.

Najmlađi faraon, najstarije pismo

Nilom su putovali i glasnici koji su raznosili poruke između Pepija i vođe ekspedicije, izvjesnog Hičufa. Jedna je od Pepijevih poruka na papirusu starija od 4.200 godina, uredno savijena u smotuljak i zapečaćena kraljevskim pečatom, preživjela i do danas te se smatra najstarijim pismom na svijetu.

Poštanske su se službe širile posvuda gdje je zaživjela civilizacija. U Perzijskom carstvu, pod vladavinom Kira, postojala je obveza građana da državi na raspolaganje stavljaju konje i štale radi razvoja poštanskog sustava. Grčki je povjesničar Herodot o perzijskim »poštarima« napisao da ih »ni snijeg, ni kiša, ni sumrak, ni noć neće spriječiti u obavljanju dužnosti«.

U 6. stoljeću pr. Krista u Kineskom carstvu je izumljen papir i uspostavljen najbolji poštanski sustav u toj eri. Glasnici su posjedovali 200.000 konja i razgranatu mrežu cesta i postaja. Kinezi su imali dara za organizaciju poštanskog prometa. Još je u razdoblju dinastije Chou, prije 3.200 godina, postojala djelotvorna poštanska služba utemeljena u postajama gdje su se glasnici odmarali i mijenjali konje. Prema pisanju Marka Pola Kinu je prekrivalo pet glavnih prometnica uzduž kojih je bilo izgrađeno 16.000 postaja i koje je opsluživalo 70.000 radnika. Dobar glasnik na izdržljivom konju mogao je dnevno prijeći 230 kilometara.

U Europi je najkvalitetnija poštanska mreža bila ona koju je podiglo Rimsko carstvo. Prvi je car, August, ustrojio Cursus Publicus, javnu poštansku službu, uzduž i poprijeko slavnih staza koje su povezivale cijelo Carstvo. Ceste su bile podijeljene na etape, a između svake dvije etape postojalo je šest do deset postaja na kojima su glasnici pribavljali nove konje. Poštari, »tabalarii«, prenosili su službene dopise, a ponekad i privatne. Postaja se na latinskom zvala »positio«, od koje je riječi izvedena i riječ pošta, koja se udomaćila u mnogim jezicima. Nakon što je dosegao vrhunac pod carom Konstantinom, s padom Rimskog carstva urušio se i ovaj djelotvorni sustav.

Zadnja Filipidova utrka

Poštanski sustav je u stara vremena bio sličan utrci štafeta u kojoj su sudjelovali trkači ili konjanici. Legendaran je grčki glasnik Filipid koji je 490. g. pr. Krista otrčao 42 kilometra od Maratonskog polja do Atene da obavijesti narod o pobjedi nad Perzijancima. Upao je u zgradu skupštine i uzviknuo: »Pobijedismo!« Kad je obavio dužnost, umro je od napora.

, Kinu je prekrivalo pet glavnih prometnica uzduž kojih je bilo izgrađeno 16.000 postaja i koje je opsluživalo 70.000 radnika. Dobar glasnik na izdržljivom konju mogao je dnevno prijeći 230 kilometara.

U Europi je najkvalitetnija poštanska mreža bila ona koju je podiglo Rimsko carstvo. Prvi je car, August, ustrojio Cursus Publicus, javnu poštansku službu, uzduž i poprijeko slavnih staza koje su povezivale cijelo Carstvo. Ceste su bile podijeljene na etape, a između svake dvije etape postojalo je šest do deset postaja na kojima su glasnici pribavljali nove konje. Poštari, »tabalarii«, prenosili su službene dopise, a ponekad i privatne. Postaja se na latinskom zvala »positio«, od koje je riječi izvedena i riječ pošta, koja se udomaćila u mnogim jezicima. Nakon što je dosegao vrhunac pod carom Konstantinom, s padom Rimskog carstva urušio se i ovaj djelotvorni sustav.

Kasno rođena marka

U srednjem vijeku pošta je bila privatna služba na raspolaganju samo moćnicima. Kraljevi, plemići i crkveni dostojanstvenici imali su vlastite glasnike posredstvom kojih su komunicirali. Osim ljudskih poštara, pisma su u nekim europskim krajevima prenosili i golubovi pismonoše s priličnim uspjehom. Od 14. stoljeća, nakon velike epidemije kuge, europski su trgovci organizirali službe dostave za obične građane, točnije za one koji su si mogli priuštiti ovu uslugu. Usporedno s porastom potražnje za poštanskim uslugama, uz postaje su nicale gostionice u kojima su glasnici mogli i prenoćiti i ostaviti pošiljke primateljima, koji bi ih na tom mjestu i preuzimali.

Francuska je 1476. godine postala prva europska zemlja u kojoj je uvedena pošta kao javna usluga. Tijekom renesanse razvijena je tiskara te se proširila upotreba pisane riječi kao način komunikacije, no sve do industrijske revolucije i izuma vlaka i parobroda pošiljke su se prenosile tek brzinom konja.

Prije 1845. godine, pisma su slana u smotuljcima, presavijena ili umetnuta u improvizirane, ručno izrađene kuverte, no tada su Britanci Edwin Hill i Warren De La Rue patentirali prvi stroj za automatsku izradu kuverti. Prve su strojne kuverte bile primitivne, no William Irwin Martin je 1876. godine izgradio napredniji stroj za 12 formata kuverti.

Poštanske marke dugujemo još jednom Britancu – Rowlandu Hillu – koji je uveo toliko pametnih noviteta da je proglašen ministrom u vladi. Do tridesetih godina 19. stoljeća, pošiljku je plaćao primatelj, a iznose je određivao donositelj, katkad i po svom nahođenju. Da bi uveo ravnomjernost u troškovima prijenosa pošiljki, Hill je osmislio plaćanje poštarine pri slanju, a cijena je bila unaprijed određena i ovisila je o težini pisma ili paketa. Kao dokaz da je poštarina plaćena, Hill je uveo četvrtasti komadić papira – marku, čiji se prvi primjerak pojavio u svibnju 1840. godine, s likom mlade kraljice Viktorije, u vrijednosti od jednog penija. Ova je kraljica ostala na britanskim markama idućih 60 godina.

Pojavom maraka rođena je i filatelija, a povijest kaže da je osobno Hill tražio od poštanskih uprava zemalja koje su prihvatile njegovu inovaciju da mu šalju primjerke izdanih maraka. Kad je taj hobi bio raširen već desetljećima, izraz filatelija (od grčkog »ljubav prema markama«) skovao je Francuz Herpin tek 1894. godine.

Sve bolja poštanska povezanost raznih krajeva globusa dovela je 1874. godine do osnivanja Opće poštanske unije, međunarodne organizacije koja je objedinjavala sveukupnu poštansku djelatnost u svijetu, no revolucija u komuniciranju na daljinu zbila se još 1837. godine.

Tko je izumio telefon?

Te su godine Amerikanci Samuel Morse i Alfred Vail izumili žičani prijenos Morseovog koda, sustava signalizacije slova alfabeta putem dugih i kratkih tonova. Bio je to električni telegraf (od grčkog telegrafein – daljinsko pisanje), kojim je prva poruka prenesena 1838. godine na udaljenost od tri kilometra. Oduševljeni su Amerikanci idućih desetljeća postavili telegrafske žice od istočne do zapadne obale, čime je prestala potreba za Pony Expressom, konjičkom poštanskom službom koja je do tada spajala američki istok i zapad. Do 1870. godine spojene su Britanija i Indija, a 1872. je na telegraf priključena i Australija.

Novu je dimenziju u međuljudskom općenju uveo izum telefona (od grčkog telephonos – daljinski zvuk), za koji su si zasluge pripisivala barem šestorica ljudi, među kojima i Alexandar G. Bell i Thomas A. Edison. Unatoč brojnim sudskim procesima, nikad nije utvrđeno tko je doista najzaslužniji za ovaj epohalni izum, no činjenica je da je Bell 1876. godine uspio dobiti patent kao tvorac telefona. Iste je godine Mađar Tivadar Puskas izumio telefonsku razvodnu ploču, koja je omogućila stvaranje telefonskih centrala i mreža.

Skoro su stotinjak godina kasnije tehnologije telefona i kopirnog aparata spojene u telefaksu. Ovaj uređaj omogućuje prenošenje pisanih ili crtanih dokumenata na neograničenu daljinu preko telefonskih linija do bilo kojeg drugog telefaksa. Najmodernijim telefaksima potrebne su samo tri sekunde da prenesu sadržaj na jednom papiru formata A4. Osim telefaksa priključenih na fiksne linije, postoje i uređaji spojeni na mobitele, što je vrlo povoljno za brojne profesionalce poput arhitekata, koji mogu primati nacrte na samom mjestu gradnje, ili financijskih mešetara kojima faks s važnim brojkama može »iscuriti« i usred vožnje automobilom.

Brzina prijenosa podataka učinila je svijet u samo nekoliko desetljeća mnogo manjim mjestom, a povremeno i nešto sigurnijim: u Njemačkoj vatrogasna vozila imaju ugrađene bežične telefakse kojima primaju tlocrte i druge podatke o zapaljenim zgradama da bi vatrogasci primijenili prikladna sredstva za gašenje i mjere opreza za slučaj da se u zgradi nalaze opasne kemikalije!

Vedran KRAMER