|
Šetajući parkom, naišao je mladić na jednu okupljenu masu. Svi su se skupili oko jednog drveta i smijali se viđenom. Prišao je i on da vidi čemu se svi toliko smiju. Nije nikako mogao prići jer nilski konj koji mu je stajao na putu također se pokušavao probiti kako bi vidio o čemu se radi.
Samo je čuo smijeh, što ga je dodatno motiviralo da vidi o čemu se radi jer da mu i nije najbolje počeo, pa je htio popraviti raspoloženje. Naime, jutros je zakasnio na sat šutnje i zbog toga mu je prof. Pričalica naredio da mora otići u park i tamo sjediti 3 dana kako bi nadoknadio propušteno gradivo. Drugo mu nije bilo za učiniti nego krenuti parkom. Profesor je poslao i pratitelja, malog brata Denisa koji je bio profesorov najdraži učenik, a ucjenjivao je mladića zbog sinoćnjeg iskradanja kako bi posjetio svoj najdraži cvijet.
Mladić nikako nije uspijevao probiti se bliže kako bi vidio što se događa. Nilski je konj bio uporan, a dolazili su i drugi da vide. Smijeh se orio šumom. I Denis je tu u blizini bio. Kako je bio malen poput palca desne noge najvećeg diva iz bajki, uspio se progurati. Mladić je sada čuo i njegov smijeh pa je htio što prije proći do mjesta.
Ali ne, nikako mu nije uspijevalo. Čak je mislio i popeti se na konja, ali mu ovaj nije dopustio.
- Zašto ti meni ne dopustiš da se ja popnem na tebe? - upita ga konj.
- Zato što sam ja jači od tebe. - odgovori mu mladić.
- Nije istina, ja sam bolji u školi. Ti nisi danas došao u školu. - reče konj.
- Da samo znaš što li sam ja radio dok si ti bio u školi. - dobaci mu mladić.
- Što? - upita ga konj radoznalo.
- Neći ti reći. - odgovori.
- Hajde, reci mi. Nisi fer. Ja ću tebi reći o čemu smo mi morali šutjeti kod prof. Pričalice.
- Dobro, reći ću ti samo ako me pustiš. - odgovori mladić.
- Može! - Svoje je uho konj prislonio blizu mladića, a ovaj mu je došapnuo.
- Ali to sad ne smiješ nikome reći, znaš? Inače... - upozorio ga je mladić.
- Da, znam. Pa nisam ja više tako mal. - odgovori konj.
- Jesi siguran?
- Jesam, jesam! I ja sam sinoć isto... Ups, ne smijem reći, zar ne? - upita konj.
- Naravno da ne. To je naša tajna. Dogovoreno?
- Da! - odogovori konj.
Dok se konj micao da mladić priđe bliže, park se počeo tresti. Začuli su se strašni koraci. Dolazio je Čuvar parka, svi su počeli bježati. Njega nitko ne smije pogledati u oči. Tko ga pogleda, naraste dvaput više. Mladić to zna, on ga je jednom pogledao i zato je sad bio tako velik da nije mogao ni pogeldati pod drvo.
- Bježi! - poviče mu konj.
- Bježi ti! Ja hoću ovo vidjeti. - odgovori mladić.
Svi su se razbježali, ali mladić opet nije mogao vidjeti što se to smije pod drvetom. Nos mu je bio tako velik i dug da nije ni vidio vrh vlastitog nosa.
Čuvar je došao i iščupao stablo. Ponio je sa sobom i smijeh, a mladić je sjeo na ledinu i počeo šutjeti. |
Književnost 
