Roland Barthes: Fragmenti ljubavnog diskursa

Uspinjača za Gornji grad najstarije je prijevozno sredstvo organiziranoga javnog prijevoza putnika u Zagrebu, godinu dana starije od konjskog tramvaja. Irena ju koristi rijetko, što i ne čudi s obzirom da je zagrebačka uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture.

Ipak, upravo je iskoristila današnju akciju i besplatno se uspela Tomićevom ulicom do same kule od Dverca, kako je voljela zvati Lotršćak.

„Dame i gospodo, stigli smo. Molim vas, bez guranja... Bez guranja! – vozačev glas bio je tek pozadina blebetanju i hihotanju roja nepoznatih osa. Vjerojatno su to bili ljudi, no nju su svojim žamorom i agresivnošću podsjećali na ose. Vozač je otvorio vrata uspinjače, a dvadeset i sedmero bezobraznih putnika nahrupilo je u četverouglasti okvir koji je čas prije ostao bez staklenog ogrtača. Ona je bila dvadest i osma. Tiha i pasivna pa čak i statična, ostavila je dojam različitosti. Da se ijedan putnik zapitao tko li je ona, vjerojatno bi zaključio kako je strankinja. Katkada se tako i osjećala, iako je Zagreb i dalje ostajao njezin rodni grad.

Dan su već odavno pojele apstraktne tamne mrlje. Blagu svjetlost nije joj pružilo zvjezdano nebo kako se moglo očekivati. Tek pokoja lampa u Ulici sv. Ćirila i Metoda, davala je do znanja da ovdje nije zabranjeno ući.

Ona o tome nije razmišljala. Uvukla je glavu u vuneni ovratnik i buljila u stopala koja su tackala po puteljku, tek nedavno okrečenom u bijelo.

Ispred Muzeja prekinutih veza, na početku spomenute ulice na kućnom broju 2, namigoljila se glista srednje dužine. Svakih nekoliko sekundi činila se sve kraćom, kao da upravo ulazi u svoj dom. Irena je stala na začelje i promatrala ose koje su ovdje došle istom svrhom. Zujale su o neprihvatljivim igricama bivšega premijera, o gigantskoj olupini na dnu Baltika, o tajnim seks planovima za Zrće, ali i o temperaturama koje su ovih dana tvrdoglavo krenule prema lijevoj strani brojevne crte i tako zarobile naš Beli grad. Gomilica joj je išla na živce. Znala je da su ovdje samo zato što je ulaz besplatan povodom Noći muzeja. Nije prevladavala neka određena dobna granica, određeni spol ili pak određeni interes. Nahrupili su svi, jer su napokon imali novaca, onih nula kuna,  za neki događaj koji organizira Njihov grad. Za sada njihov – pomislila je – možda će uskoro postati „tuđi“, „europski“.

Irena zapravo nije toliko hladna osoba. Vesela i pristupačna cura sa zagrebačke Trešnjevke, nedavno je završila talijanski i povijest umjetnosti, kao što je gotovo na isti način završila i dugogodišnju vezu – „Dali ste sve što ste morali i mogli. Čestitamo Vam! Nažalost, više Vas ne trebamo. Snađite se kako znate.“

Možemo zaključiti da je muzeje voljela posjećivati. Danas je to voljela nešto manje nego li prethodnih godina, kada ih je redovito obilazila sa tadašnjim dečkom. Zapravo, danas joj se uopće nije išlo na Noć muzeja.  Prisilila se jer ju je ovdje čekao i jedan njezin izložak. Je li točnije kazati Njihov izložak, pitala se, iako Oni više ne postoje.

Nakon što je nestrpljivo prošla dva poduža hodnika i tri oveće sobe, napokon ga je ugledala. Šćućurenost u desnom kutku najavljivala je da i nije bog zna kako dekorativan komad. Maleni, deset puta deset, kvadar zlatnoga sjaja. „Kako kontradiktorno!“ – govorila je sama sebi. Zlatna boja nije ga činila vrijednijim. Uostalom, najjači otrovi uvijek dolaze u malim pakiranjima. A ovaj je izložak bio upravo to – kičast i malen.

Stajala je tamo gotovo deset minuta. Nije imala problema s osama. Predmet je bio odviše apstraktan da bi zaintrigirao nečiju maštu i pobudio prirođeno naslađivanje tuđim problemima. Priznajmo, ipak to nisu bile ukradene gaćice, plišane lisice, vjenačnica ili pak sjekira. Bio je ovo beskoristan predmet – komadić poda. Komadić poda koji čak nije poslužio da bude pod, već je trebao poslužiti kao dio drvene police koja bi na sebi nosila breme raznih jeftinih uspomena. „Kako ironično!“ – iskomentirala je opet pod bradu. Plačem za komadićem koji je postao uspomena zato što je otpočetka bio beskoristan. Za komadićem koji je svoj sjaj izgubio još prilikom rezanja, kada je dobio malu čvrgu i stoga nije mogao biti korišten za beskoristnu policu sa beskoristnim stvarima, koje bi ionako samo kupile prašinu. Čak je i u ovom muzeju potpuno beskoristan. Nezanimljiv svima. Skoro svima. Svima osim njoj. Odnosdno, svima osim meni.

Otpočetka je bio zapostavljan, bio je „po strani“, naguravan, odbačen. Sada, kada se napokon „oslobodio“ mržnje i prezira, čak je i sada negdje „sa strane“ – neprimjetan, nezanimljiv. Odbačen kao i ja.

Najrađe bih da oživi poput Pinokijevog tijela i kaže mi formulu svog preživljavanja. Vjerojatno mu ne bih vjerovala kao što trenutno ne vjeruje ni sebi samoj.

Gadne su to stvari – ti prekidi. U jednom si trenutku toliko opsjednut i ispunjen „drugim“, „stranim“, da zaboraviš TKO SI, ŠTO SI. Kada sve „čari“ splasnu, ostaješ Ti. No, tko je taj Ti? Je li on samo beskorisna marioneta, je li on Pinokio bez duše, beživotni duh?

Snaći ću se. Izgubila sam sve, no nadu nisam. Neke stvari dobivene rođenjem ipak ostaju zauvijek. Uostalom, rješila sam se najbesmislenije uspomene – zlatnog kvadra – „paketa“ koji je skrivao Njega.

Bilo bi dosta. Idem. Odlazim. Idem u svoj stan složiti svoj kakao, zavaliti se u svoju fotelju i sanjati o nekoj boljoj budućnosti. Doći će ubrzo, znam. Najvažnije je vjerovati.