|
Vila budilica
Gdje i kako živi Vila budilica
U starom satu na zidu salona
živjela vila sanjarenju sklona
sitna je bila ta mala vila
u starom satu što gnijezdo je svila
Radoznale oči, dva para krila
nijanse plave, mekih k´o svila
do sad je nitko vidio nije
al´ da se naslutit tu negdje se krije
pod okriljem noći
znala je pod brk doći
profesoru starom
on bi tad hrknuo još većim žarom
njegova žena kroz san bi tiho:
- Jesi li hrknuo ili si kihnuo?
on bi samo rukom odmahnuo:
- Spavaj dalje, samo sam uzdahnuo.
Vila se tiho smijuljila,
dok je do prozora zujila.
Na daščicu bi tad sjela,
gledajuć´ prostranstva smjela.
Mjesec je prostro stazu bijelu,
k´o da je njome priziva cijelu.
Sa čežnjom gleda,
usudit se ne da.
Sestrice zvijezde trepere daleko,
k´o da je tamo već čeka neko.
Dok tiho huči vlak u daljini,
iskrice svijetle u visini.
Onda iz mraka začuje pijetla,
što naviješta jutro i dnevna svjetla.
Brzo noć prođe u toj milini,
maštanju kraj je o mjesečini.
Brže tad, bolje vrati se u sat
okrene kotač, namjesti bat.
U tren se začuje zvrndavo zvonce,
buđenje počinje za njene pitomce.
Unutar sata nastavlja sniti:
- Kako bi bilo sad vani biti?
- Kako stazom k mjesecu doći?
- Kako li hrabrosti za to smoći?
Osmislit treba tako veliku stvar,
ostavit možda pokoji dar,
namjestiti sat i zvonce na sedam
da, nam ne zaspi pospanac jedan.
Podmazat treba sve opruge ove,
nek´ dobro rade do prigode nove.
Spremiti stvari, šeširić i kaput
pa, jednoga dana krenuti na put.
Tako je vila svaki dan,
snivala svoj najveći san.
A noću bi i dalje na daščici budno,
kroz prozor u mjesec gledala žudno.
Toliko se zanijela u pripreme svoje,
ne sluteć´ koliko voli ovo dvoje.
Svakog bi jutra on u sedam točno,
isključio brzo to zvonce moćno,
da ne bi ono u svome žaru,
probudilo njegovu ženu staru.
Ponekad, kada bi već došao do vrata,
vila bi opet pokrenula zvonjavu sata.
Tada bi on onako trkom,
isključio zvono mršteći brkom
i samo nježno polumrakom:
- Samo ti spavaj, nije još vrijeme.
Zbunjen i snen, češkajući tjeme.
U satu vila smijuljit se znala,
jer to bila tek šala mala.
Nakon doručka i radio vijesti,
znali bi oni u vrt sjesti
pričali bi tako
polako i lako
nježno se za ruke držali,
svu ljubav svijeta jedno drugom pružali
Tada bi vila, dozujila k´o pčela
i na obližnji cvijet sjela.
Slušala bi priče o dalekom svijetu,
o ovom, kažu, malenom planetu.
Ručak, pa kolač i drijemež popodne,
bile su vili tada prilike zgodne
prozujiti kroz vrt, cvijeće i travu,
pozdrav cvrčku, gusjenici, mravu.
Pa onda duge šetnje uzduž rijeke
s pogledom u daljinu na obale daleke,
na kragni kaputa u brošu od jantara,
poput skrivenog stanara.
Na kraju dana umorni i sneni,
zaspat bi znali i odjeveni.
Veliko veselje, puno smijeha i vriske
kada bi u posjet došle osobe bliske.
Unuci mali, još nesigurna hoda
svako ih malo podižu s poda.
Tada bi i vila baš vesela bila,
iako se samo u satu krila,
jer bi je djeca možda i opazila.
A možda bi i sat razbila,
ne zato što su zločesti il´ slično,
ali bi bilo neprilično,
u radoznalosti svojoj i nespretnih ruku,
mogli bi stvoriti priličnu buku.
Kad se raziđu svak´ na svoju stranu,
zagladi starac kosu raščupanu,
naglo nasta tišina, mir i tajac,
on tad postaje tužni pajac.
U zraku još odzvanja smijeh i cika,
dok se ne ukaže nova prilika,
na radosno popodne još podsjeća
nered, lagano se vraća ustaljeni redoslijed.
Tako su dani prolazili skladno,
ponekad mirno, ponekad radno.
Vila kreće na put
Ali vila je sve nemirnija bila
i tako se jednog dana odlučila.
Jedne je noći srebrnom stazom,
bojažljivo i tiho, ali odlučnim gazom,
k mjesecu i zvijezdama pohitala smjelo
za čim joj žudi biće cijelo.
Smogla je hrabrost za tu veliku stvar,
ostavila je ona i pokoji dar.
Namjestila sat i zvonce na sedam
da, nam ne zaspi pospanac jedan.
Podmazala sve opruge ove,
nek´ dobro rade do prigode nove.
Spremila stvari, šeširić i kaput,
pa, noćas, eto, krenula na put.
Uz put je srela noćnog leptira:
- Dobra ti večer, budilice mila.
Kud si to krenula u ovom trenu,
zar te ne mrzi ovako snenu?
- Mjesec me priziva, zvjezdice iskre,
posjetiti idem prijatelje bliske.
Tamo gdje sjaji misao čista,
i prijateljski osmjeh još više zablista.
Svaki san tada postaje zbilja,
jedan drugog slušaju od milja.
- Kuda ćeš tako daleko i sama,
meni je draža ovakva tama i
svjetlost lampe na uličnom stupu.
Zujim do mile volje i straha,
do posljednjeg daha.
Bez truda i muke,
nema tu neke velike nauke.
Ostani ovdje, tu smo bez brige
što će nam znanje iz učene knjige.
- Ostaj mi zdravo, obiđi lampu uličnu svaku
bez truda i muke živi u mraku,
ja moram dalje k svome cilju,
svoj san želim pretvorit u zbilju.
Iz mraka šišmiš došušti šumno,
gleda on vilu i prozbori umno:
- Kud to hitaš i trošiš krila,
mogla si ostat gdje si i bila.
Što mjesec i zvijezde imaju samo,
a mi to ovdje ne znamo?
- Upoznati želim prostranstva nova,
saznati više od pustolova,
vidjeti čuda, saznati tajne.
Upoznati mjesec i zvijezde sjajne,
nove prijatelje steći
i ničeg se odreći.
- Snovi su tlapnja i trud ne vrijedi ,
ostani gdje si, snove ne slijedi.
Treba se skriti i miran biti,
danju spavati, noću loviti,
provoditi životi skroviti.
Nikog ništa ne pitati
ne, svijetom se skitati.
U svoju se pećinu treba skriti
i miran biti i miran biti.....
Odletje tako u susret mraku,
šušteć´ k´o papir po svježem zraku.
Ni odgovor nije pričekat htio,
toliko je u sebe siguran bio.
Vila se upne, još jače zumzne
i krilima malim u vis trzne,
kad tamo iz mraka začuje glas:
- Zar tako malim krilima smjelo,
želiš preleti prostranstvo cijelo?
Sjedi na rep moj uhvati se jako,
dio ću puta otpratit te lako.
Noćna ptica, inače svadljivica,
bila već je stara, al´ mudra sova
još uvijek željna izazova.
S vilom na repu krene put zvijezda,
daleko, daleko od svojega gnijezda.
- Čula sam govor onih mudraca,
što se boje i povjetarca.
Zavuć´ se hoće svak´ u svoju rupu,
neko u pećinu, neko na stupu.
Pa, od tamo proklinjat sudbinu glupu.
- Svak´ svoj život urediti treba,
po svojoj želji, pa i put neba
ako zatreba...
Tako je vilu dio puta nosila ptica
i sama od sebe sanjalica,
a onda je rastanka došao tren,
ovako je glasio pozdrav njen:
- Ostaj mi zdravo i pazi na se,
vjeruj u sebe i gledaj preda se.
Pozdravi mjesec i zvijezde sjajne,
neka ti ne budu skrivene tajne.
Nek´ se pred tobom šire obzori novi,
nek´ te krila nose, kude te vode snovi.
- Hvala ti ptico, širokih krila,
pravi si prijatelj i suputnik bila.
Na ovom putu u novo sutra,
nadam se stići ću, već do jutra.
Čeka me stotinu tajni i čuda,
bit će to baš pustolovina luda.
Druženje sa mjesecom i zvijezdama
Dugo se mala vila trudila,
a kad je stigla, k´o da se probudila.
Zvijezde u kolu mjesec ih vodi,
k´o brod na moru u svojoj slobodi.
Veseli doček i pjesma do jutra,
a tako je bilo i sutra, i sutra...
Pitanja tristo vila postavlja,
mjesec sa zvijezdama mudro raspravlja:
Od kud more zna da je plima?
Koliko kukaca na svijetu ima?
Kako pauk svoju mrežu plete?
Kako se zovu Sunčeve planete?
Zašto puž, samo roge, uvlači brzo?
Kako se to, ledenjak smrz´o?
Što tjera zrno da postane drvo?
Kokoš il´jaje, što bijaše prvo?
Zašto riba ima suzne oči?
Hoće li proljeće ponovno doći?
Svakoga dana i još toliko,
burno se raspravlja i naveliko.
Sve same teme i dileme,
bez ikakvog plana ili šeme.
Kad se umore od silnih saznanja
i dubokog razmišljanja,
igri se predaju još većim žarom,
a kad se odmore, sve po starom.
Da li se klima, zaista klima?
Ima li od gore, nešto gore
ili su samo gore ono gore?
Kad se obuče, tko ih obuče?
Tko se trći i kad trči?
Što je tjeme, a što je sljeme?
Što to veže riječ i rijeku?
Što se dobije, kad se pravci presjeku?
Kako se nešto valja, a nešto baš valja?
Koja je razlika između sela i sijela?
Je li svijetlost baš sasvim bijela?
Je li zemlja skroz okrugla?
Što je to valjak, a što kugla?
Kakvih sve na svijetu valova ima?
Je li vam hladno ili zima?
Kakvih sve rođaka možemo imati?
Kako to teku sati?
Kako se mjeri radost i tuga?
Koliko boja ima duga?
Tko budi medu iz zimskog sna
i kako roda vratit se zna?
Što čini tristo šezdeset pet dana?
Gdje li su sva čuda zapisana?
Što je jelo, a što hrana?
Kada je list, okrenuo novi list?
Tko je slikaru dao kist?
Je li zrak čist?
Što je dijamant, a što je grafit?
Zašto vitez nosi štit?
Koliko je duga duga?
Gdje počinje pruga?
Tko se kome i zašto ruga?
Zašto postoji tuga?
Što je pristojno, a što nije?
Znate li gdje se ljubav krije?
Tko radi vilama,
živi u vilama ili
čita o vilama?
Onda opet, malo skrivača
i detektiva i puno kolača.
Pa, u krevet do sutra i jutra,
slatke snove i puno veselja,
umorne glave mami postelja.
Tako su brzo prolazili dani
i k´o bi rekao to bijaše lani.
Kada je vila krenula na put,
leptir i šišmiš kad bio je ljut.
Tuga za starcima i svojim domom
Jednog se jutra vila probudi
a nešto joj teško pritišće grudi.
Onako snena, neumivena,
pomisli ona na stara vremena.
Sinu joj misao i tu ne stane,
vrati se mišlju u one dane.
Što li sad rade mrav i cvrčak?
Je li procvjetao opet maslačak?
Je li leptir na cvijetu zaboravio,
dok je gusjenica bio,
tko ga je pozdravio?
I onda tuga i tihi nemir,
zahvati cijeli ovaj svemir.
Što li sad rade starci njeni?
Zaspu li i sad odjeveni?
Unuci sigurno prohodali jesu,
od smijeha se njihovi trbusi tresu.
Tko ih sad budi i sat jel´ radi,
i gnijezdo njeno tamo pozadi.
Tako joj toplo oko srca bilo,
ni sama ne zna gdje do sad se krilo.
To nježno sjećanje na starce drage
i tada istom smogne snage.
Ostavit mora prijatelje drage
i opet krenut na put dug.
Sjećanja naviru odasvud,
vratiti se treba u rodni kraj,
što zove se zavičaj.
Otkrila je njima taj osjećaj čudni,
cijelu su noć ostali budni.
Pričali o tome što nas to veže
i što je ostavit bilo najteže.
Svatko je imao nešto za dodati,
neku tajnu svoju odati.
A vila je tiho samo rekla,
te sam starce ljubavlju stekla.
I brk i trk,
i zvonac i konac,
mogu sada u isti lonac,
al´ dragost u srcu tek ona je spona,
u jutro kada navijem sva ona zvona.
Pa oni k´o iz dalekog svijeta,
ustanu nakon toliko ljeta.
Ususret tome idem rado,
jer srce je njihovo još uvijek mlado.
Volim ih eto k´o da smo rod,
i priče njine i polagan hod.
Sada znam puno i znam svašta,
a nisam ni ohola, ni tašta.
Lijepo je bilo družit se s vama,
sada znam nikad neću bit sama.
Toliko toga što nisam znala ,
naučih od vas, zato vam hvala,
za rasprave spretne, za trenutke sretne.
Došlo je vrijeme zagrlit vas hoću,
mislit ću na vas i danju i noću.
Tuga zbog rastanka u srcu se skrila,
tu kod vas, eto, baš sretna sam bila.
Povratak kući
Poljubac svakom spremila, k´o dar,
a to u opće nije mala stvar.
Ticala pruži, zvrce u zvončić,
kao u lončić i krila napne,
jedan put zapne,
još ih jednom pogleda samo
i onda kako i sami već znamo,
stavi šeširić, obuće kaput,
sad opet vila kreće na put.
Mjesec i zvijezde mahale su tužno,
dok je ona letjela kružno,
pa, onda južno,
sve više južno...
i polukružno,
to bilo je nužno.
Već vidi iz daleka,
kako je čeka,
Sova s krova,
noćna ptica,
prijateljica,
inače svadljivica.
Na rep joj sjeda,
a sve u vis gleda.
Mjesec joj namigne,
kad kako stigne,
zvjezdice mašu,
pozdravljaju oni budilicu našu.
S repa na daščicu prozorsku sleti,
pozdravi sovu što u mrak leti.
Onda unutra hitro k´o zvrk,
da se ona odmah u trk.
Obiđe ona sve poznate stvari
i usnuli taj bračni par stari.
Sve joj odjednom postane jasno
i kihnu dvaput onako glasno
- Jesi li hrknuo ili si kihnuo?
On je samo rukom odmahnuo:
- Spavaj dalje, samo sam uzdahnuo.
Odzuji dalje u gnijezdo pozadi,
evo, kraj dođe veseloj navadi.
Unutar sata nastavlja sniti:
Kako je bilo vani biti?
Kako je stazom k mjesecu pošla?
Kako je hrabrosti za to našla?
Mjesec je prostro stazu bijelu,
eto i sad je pozdravlja smjelu.
Sestrice zvijezde trepere milo,
sjeća se ona kako je bilo.
Dok tiho huči vlak u daljini,
iskrice svijetle tamo u visini.
Tada iz mraka začuje pijetla,
sat naviješta jutro i dnevna svjetla.
Brzo noć prođe u toj milini,
maštanju kraj je o mjesečini.
Vratila se ona eto to valja znat´,
okrene kotač, namjesti bat,
u tren se začuje zvrndavo zvonce,
buđenje počinje za njene pitomce.
Od tad, pa, sve evo i do sada,
jedan običaj tamo vlada.
Svake se večeri dolje u travi,
na humku malom, gdje žive mravi,
okupi mala radoznala svita.
Tu ne znaš više, tko koga pita.
Cvrčak, leptir, gusjenica, mrav,
svak´ od jednom ima svoj stav.
Sova i šišmiš i, naravno vila,
to baš je družina mila.
Sve to odozgo mjesec prati,
u raspravi žustroj prolaze sati.
Zvjezdice mile, tad bi se okupile
i svoje bi mudrosti nebom širile.
Nekoliko godina kasnije
Još i sad kažu u onom satu,
na prvom katu,
na zidu salona,
živi vila sanjarenju sklona.
Sitna al´ bitna, ta mala vila,
u starom satu, što gnijezdo je svila.
Radoznale oči, dva para krila,
nijanse plave, mekih k´o svila.
Do sad je nitko vidio nije,
al´ da se naslutit, tu negdje se krije.
Samo joj ponekad pobjegne pogled,
tamo u vis, tamo u nedogled.
Mjesec joj namigne,
kad kako stigne.
Zvjezdice noću trepere i mašu,
pozdravljaju oni, budilicu našu.
Budilica vila, što nikad mira nema,
možda se i sad na neki put sprema.
Još šišmiš što šušti, zovu ga i netopir,
na ulici lampa, oko nje kruži noćni leptir.
Uz sve to,
eto, još iz mraka, tihi huk sove,
pozdrave šalju, do prigode nove.
|
Književnost 
