|
denis
|
|
Srijeda, 18 Siječanj 2012 |
|
|
|
|
marija
|
|
Ponedjeljak, 16 Siječanj 2012 |
|
Hladnoća me opija
klizi niz kičmu lagano
do solarnog pleksusa
vrti spiralu vremena
i prvih stremljenja…
Bura udara u svom nesmiljenom bijesu ,čisti prljave ulice, još prljavije duše
nosi sve pred sobom , negdje već…
-U svom toplom kaputu ipak se zbijaš uz mene, ispod vunene kapice vire
samo crveni obraščići i leden vrh nosića.
-Nije neki dan za šetnju pomislim, al nije me briga, dok god se pripijaš uz mene
vjetar mi ne može ništa.
-Jedan veliki bor uz obalu ponosno se odupire buri, savija se , lomi, ali opet uspravlja
i šepuri pred olujom.
-Zastaješ, guraš me ispod mirisnih iglica ,naslanjamo se na golo deblo …ljubim ti vrh nosa
grlim obraze rukama, grijem ih, ljubim promrzle usne do krvi, upijam bistrinu života
u najčišćem, najnesputanijem obliku, guraš mi ruke ispod majice, hladne su i tople
istovremeno
i ja zatvaram oči, neki val , ljut što ga ne primjećujemo baca se na hrid i razbija o nju, kapljice
nošene vjetrom padaju na nas kao mala sleđena koplja, ali nas nije briga, uspavani na milijun godina
u tom jednom trenu, združeni u igri vjetra, mora, opijeni mirisom joda i borovine, ukopani čvrsto
u crvenu zemlju ispod nas… samo tražimo da nas svemir ostavi na miru, barem taj jedan tren
dok stvaramo peti element…
Bura udara
nošena na repu kometa
pjesma odzvanja
kroz bezbroj svjetova
ti i ja
i hladnoća
koja opija…
Ako pažljivo pročitamo Danteariesovu pjesmu Bura, ostat ćemo zapanjeni količinom motiva koje nam autor podastire i njihovom nedjeljivom cjelinom. Pjesma je i ljubavna i pejzažna i misaona istovremeno i priča nam jednu čarobnu svevremenu priču.
Priča počinje i završava hladnoćom, ali ta hladnoća nije neugodna, od nje se ne branimo, ona ne izaziva nelagodu. Ona je dio svježine solarnog pleksusa koji je centar energije, koji ne provjerava istinitost podataka svjesnoga uma nego ih pretvara u jedan drugačiji realitet.
Hladnoća me opija
klizi niz kičmu lagano
do solarnog pleksusa
vrti spiralu vremena
i prvih stremljenja…
U tom realitetu dio i cjelina ujedinili su se u beskonačno i tako sjedinjena energija isijava život. Ujedinila se sila prirode s ljudskim osjećajem prirode i ljubavi. Čovjek, vrijeme i priroda postali su jedno. Četiri elementa ljube se u bijesu sjedinjenja, dominira bura koja pročišćuje i koja tako puše vjekovima.
„Bura udara u svom nesmiljenom bijesu ,čisti prljave ulice, još prljavije duše, nosi sve pred sobom , negdje već…“
I bura i ljubav imaju isti ritam. Kada se bura smiruje, ljubav je nježna, zaštitnička, blaga, a kada udari bure postanu siloviti, ljubav odgovara nabujalom strašću.
„-Zastaješ, guraš me ispod mirisnih iglica ,naslanjamo se na golo deblo …ljubim ti vrh nosa
grlim obraze rukama, grijem ih, ljubim promrzle usne do krvi, upijam bistrinu života“
Cijela ta igra ljubavi i stihije mediteranskog pejzaža u kojem mirišu jod i borovina, u kojem more udara u hrid, a zemlja je tvrda, crvena, u cijelom tom zbivanju nema mjesta razumskom, a ono ipak postoji, ali na razini podsvjesnog, isijava iz solarnog pleksusa zbog kojeg čovjek osjeća snagu, a ta snaga u njemu je iskonska, ugrađena je u njega rođenjem, ali je ovisna o drugom biću jer samo sjedinjenjem dvaju bića može nastati peti element, može nastati život koji spašava Zemlju od sila neživota u kojem bi zrak, voda, vjetar i zemlja ostali samo lijepa slika kojoj se ne bi imao tko diviti.
Dantearies je pjesnik koji će zadati glavobolju svakom onom tko proučava strukturu strofe i stiha zbog jednostavne činjenice što autor ne priznaje ni strofu niti stih u uobičajenom načinu poetskog izraza. On slijedi neku unutarnju logiku izražavanja pa interpunkcije stavlja ne prema pravopisnom pravilu, nego prema kompoziciji vlastite misli i time daje interpunkciji drugo značenje. U središnjem dijelu pjesme koji predstavlja realitet, on ju poštuje, ali inače, ona ne stoji tamo gdje bi prema pravilima norme trebala stajati već ona stoji prema cjelovitosti misli i poruke koju autor šalje čitatelju. A šalje mu slikovito uobličene misli puštajući nas da sudjelujemo u pjesmi vlastitim umišljajem. Tako nam često ostavlja tri točkice… koje znače beskrajno, vertikalu vremena, dopunjavanje zamisli. Tim načinom još se više otvara prema čitatelju koji sada postaje sudionik pjesnikova stvaranja.
|
|
|
marija
|
|
Subota, 14 Siječanj 2012 |
http://www.youtube.com/watch?v=zofKNAQYDa0&feature=mfu_in_order&list=UL
Ne vidimo suze tuđe
Jer naše boje strah
Gdje je to drevno oruđe
Da se ne desi planetarni krah
U jedan dah
Zapjevali su svi smrtnici prošlosti
Prisjetili su se vojnika
Što su stajali na obali zelene rijeke,
Branili tvrđavu od zlih duša
Koje su nosili zmajevi na svojim leđima
Ne osjećamo tuđu tugu
Naša je ogromna
Zastali smo na tren
Poslušali vjetar što nam govori
Nebeske kočije su se spustile na zemlju
Iz njih su izašli Bogovi
Ne vjerujemo očima što nisu naše
Vjerujemo samo onome što vidimo
Krugove u polju
Kamene postaje
Tragove na dnu oceana
napisao: songfordead
Iako se u posljednje vrijeme pojavljuje potreba za drugačijom klasifikacijom poezije, ja ću ovu Songovu pjesmu svrstati u misaone pjesme. Po svojoj tematici i izrazu bliska je zahtjevima postmodernizma.
Za razliku od nekih njegovih pjesama koje su po strukturi i stilu pjesme- rebusi, ova je pjesma komunikacijski puno prohodnija, misao otvorenija kao da autor čini ustupak čitatelju i otvorenog ga srca pušta u svoj svijet. Njegova je pjesma odgovor na bjesomučnu zbrku modernog života, na kaos tobože uređenog, institucionaliziranog društva, odgovor na navodnu uređenost globaliziranog svijeta.
Autor postavlja temeljno pitanje položaja čovjeka u tom i takvom svijetu u kojem su iluzije ugušene, bogovi mrtvi, a tehnika je izmakla kontroli. Svijet je to osamljenog čovjeka koji novu mogućnost ostanka i opstanka vidi u virtualnom svijetu, koji svjestan svoje nemoći da bilo što promijeni izražava misao da je sve ljudsko postalo upitno. I nije to samo slučaj ovog vremena, vuče se ta čovjekova nemoć kroz vjekove te se povezuje individualna svijest s poviješću ljudskoga roda.
U jedan dah
Zapjevali su svi smrtnici prošlosti
Prisjetili su se vojnika
Što su stajali na obali zelene rijeke,
Branili tvrđavu od zlih duša
Koje su nosili zmajevi na svojim leđima
Uvijek se čovjek borio za svoju egzistenciju, za svoje mjesto u svijetu, uvijek je svoje spoznaje podvrgavao kritici i dokazivanju i uvijek se pitao- tko sam, kuda idem, postojim li i nakon ovoga života. Autor ovih stihova postavlja ista pitanja, ali na njih ne daje odgovore. Radi se o iskoraku svijesti modernog čovjeka koji dokumentira i svoje spoznaje ne temelji na znanstvenom nego na broju svjedoka koji slično misle. Ne daje odgovore jer njegov iracionalizam počiva na dubokom razočaranju u javnu funkciju razuma.
Ne vjerujemo očima što nisu naše
Vjerujemo samo onome što vidimo
I onda kada vidimo, ne vidimo jer ne želimo gledati znakove koji nam se podastiru. Ukalupljeni način razmišljanja je suviše jak, suviše je dresure bilo u razvoju ljudskoga roda pa novi motivi koje nalazimo u pjesmi izazvat će odmahivanje rukom, a u nekim intelektualnim krugovima i zgražanje.
Krugove u polju
Kamene postaje
Tragove na dnu oceana
Nebeske kočije su se spustile na zemlju
Iz njih su izašli Bogovi
Ovakav način pisanja otvara dijalog s čitateljem. Ono ništa ne nameće, ono samo otvara pitanja koja su duboko individualna, oslonjena na vjerojatnost, a ne na činjenicu niti na objektivnu istinu koju smatra iluzijom.
Da autor nije sa svijetom povezan samo misaono nego i duboko emocionalno, pokazuju stihovi u kojima on jednostavnim, jasnim izrazom oslikava odnos čovjeka i čovjeka. Ljudi su se otuđili, povukli u sebe, u svoj svijet, oni vide tugu u očima drugog čovjeka, ali na nju ne reagiraju, zatvorili su srce jer se boje, jer su sami beskrajno tužni. Razloge te tuge autor ne navodi, nije niti potrebno da ih navede jer on je ovom pjesmom s čitateljem stupio u fiktivni dijalog.
Vjerujem da će ova intrigantna pjesma postati svojina mnogih čitatelja.
|
|
|
marija
|
|
Petak, 13 Siječanj 2012 |
|
Ja sigurno nikada neću izvući tešku artiljeriju kako bih pucala na mrava. Što odgovoriti kritizeru koji vam tvrdi da ste u stanju spočitnuti mu ćelavost i maleni penis, a da vi to niti na jednom mjestu spomenuli niste? Mene vaša ćelavost ne zanima, nisam ju niti primijetila, i iskreno mi je žao zbog, kako vi sami kažete, malenog penisa. Mene ne zanimate vi ni kao čovjek niti kao pjesnik. Mene ne zanimaju vaše frustracije niti razlozi zbog kojih ste u sebi skupili toliko gorčine.
Kažete da nisu vrijedni oni pjesnici koji ne žele braniti svoje pjesme i pri tome se izražavate nekim čudnim militarističkim jezikom. Vi mislite da postoji neraskidiva veza između pisanja i obrane vlastitih stihova.
Veću glupost odavno nisam čula. Vidite, sve te, po vašem mišljenju kukavice, objavljuju pjesme na portalu, izlažu svoje emocije i misli svima pa i onima koji ih neće razumjeti jer su negdje duboko u sebi ostali zakočeni zbog disproporcije svojih mogućnosti i htijenja. Svi ti autori izlažu svoje pjesme sudu javnosti, svi osim vas.
Vi ne samo da ne objavljujete na portalu nego bez pitanja autora odvučete njegovu pjesmu u pljuvaonicu i tamo se samozadovoljavate mrcvareći nečiji stih do neprepoznatljivosti. Ja znam, vi ste pogođeni, vi ste objavljujući svoje pjesme doživjeli da vas nitko nije osjetio, ispod vaših pjesama nije bilo komentara i to je ono što vas boli.
Budite hrabri, objavite pjesmu na portalu i vjerujte da ona ovoga puta neće ostati bez komentara.
Poimanje ljepote nije svakome dano. Ali, želim vjerovati da možete prihvatiti nečiju misao.
Sjećam se jednog vašeg ismijavanja stihova u kojima autorica čita vlastite stihove između redova.
Taj iskaz bio vam je jako smiješan, a niste pomislili da su stihovi pisani u jedno teško i mračno doba koje nas tako često pohodi na ovim prostorima, niste mislili da je moguće stihom šifrirati misao, a da ona ne izgubi ništa od svoga značenja i niste pomislili da autorica zaista čita pjesmu u pjesmi, da čita između redova svoje pjesme. Lakše vam je bilo ismijavati.
|
|
|
Književnost 
