Nakon osnivanja grupe Klub umjetnosti „Tanja i prijatelji“nastala je ideja da se objavi zbirka s djelima članova grupe. Ono što nas je vodilo ka cilju bila je raznolikost članova. Različitost je prednost u kojoj smo se upoznavali i u mislima podijeljenim uzajamno raspoznavali.

Nije slučajnost da zbirka počinje odlomkom iz antiratnog romana „Sjećanja bez reda + 13“.  Potvrda je to da se pisanim riječima brišu granice između ljudi.

Autor za autorom pokazat će nam da je lijepa riječ jedini prihvatljiv način komunikacije među ljudima. Misli pretočene u stihove i priče pečat su duša koje rado dijele sa drugima;  sebe, prostor i vrijeme.

Nadam se da ovo neće biti jedini ovakav projekat u kome su se sakupili ljudi sa različitih meridijana.

Jer  potrebno je, kako zbog nas koji trajemo, tako i zbog onih koji će doći.

Sagraditi mostove riječima nije lako, ali nije nemoguće. Graditelji u ovoj zbirci su to dokazali i dalje dokazuju.

Tanja Zubčević Alečković

***

Moja velika želja je bila dati šansu onim autorima, pogotovo mladima, koji nisu objavili svoja djela. Tanja i ja smo odlučile same finansirati zbirku, u kojoj ne bi samo naša djela i djela naših prijatelja bila zastupljena, već i djela drugih, posebno mladih, neafirmisanih autora. Pored toga je postojala i velika želja okupiti autore iz BiH i susjednih država u jednoj zbirci. Upravo zato se i rodila  ideja da na nasoj grupi Klub umjetnosti “Tanja i prijatelji” pokrenemo natječaj za najbolje autore. Mnoge Internet stranice, grupe i portali, koji se bave kulturom, su preuzeli od nas poziv na ovaj natječaj. Odjek nas je iznenadio i obradovao. Čak su nam se javili neki već afirmisani autori, koji su nam slanjem svojih pjesama htjeli na takav način dati svoju podršku, te izdavači i drugi likovni umjetnici, koji su nam željeli pomoći pri uređivanju naše zbirke. Bilo je divno vidjeti da je mnogo osoba osjetilo ono što poručuje naša zbirka “Graditelji mostova” – umjetnost ne priznaje granice a umjetnici su graditelji mostova među ljudima.

Zato se zahvaljujem svim autorima, koji su nam se javili na konkurs, članovima naše grupe, koji su nas svo vrijeme podržavali i pomogli pri odabiru autora kao i brojnim osobama, koje su nam se javile E-mailovima i čestitale i zdušno bodrile. Mnogi među njima, kao npr. Branislav Lukić - Luka su i sami bili inicijatori sličnih projekata ( u kojima su okupili autore iz više zemalja) te su nam sa svojim iskustvima i znanjem mnogo pomogli pri pripremama zbirke “Graditelji mostova”. Od srca hvala!

Karmen Medija - Velagić

***

Predogovor ove zanimljive ( dugo sanjane ) zbirke je odlomak iz romana "Sjećanja bez reda +13" Samira Hasanbegovića - Horiona.

Recenziju je napisao Halil Džananović koji, između ostalog-kaže:
...Ali, prije svega želim naglasiti da su ''roditeljke'' ove zbirke ( Karmen Medija Velagić i Tanja Zubčević- Alečković ) takođe vrsne pjesnikinje, u ovom slučaju, i kapriciozne inadžije jer su im ideju u startu pokušali uhapsiti i donijeti presudu, bez izvođenja dokaza, svijedoka ili budućih čitaoca... Zapravo, nisu imali glavi adut, nisu imali pjesmu, a kao što znamo, samo se pjesmom na pjesmu može, tako se one, zakonom trajanja, najlakše pomnože. Glavni koncept ideje i njeno ''pogonsko gorivo'' bila je i ostala želja pjesnikinja ( Karmen i Tanja ) da se da šansa onima koji zaista vrijede, ali zbog već pominjanih crno-bijelih detalja nisu, bar do sad, imali nikakve šanse na javnoj sumornoj sceni, dodatno opterećenoj olujnim ciklonima kibernizovanih nadriumjetnika. Knjiga ima sve kulturološke predispozicije i neograničenost u bilo kakvim prizemnim oblicima koji su, u ovim nevremenima, zaposjeli i čovjeka i umjetnost. Pošto su, kako kazah, roditeljke ove zbirke moje neprikosnovene favoritkinje ( van svake konkurencije ) logično je da se ovaj put neću izjašnjavati o njihovim antologijskim ostvarenjima.

Kao što je neko već rekao: Potrudite se da vas smrt zatekne žive, tako i moja malenkost, mamuzajući prste iznad crne tastature, preporučuje da vas ova zbirka zatekne trijezne od života i njegovih sanja. Jer ćete tokom čitanja uploviti u čudestan svijet tako dalek i tako blizu. Za ovakvu zbirku nikad nije rano, a u ovom slučaju ni kasno, taman u dobri čas.

Ako su po A.B. Šimiću pjesnici čuđenje u svijetu onda je i ova knjiga svojom pojavom čudo nad čudima. Jer, današne vrijeme zakonom jačeg ili logikom sile sve više postaje globalno, napredujući, u tehnološkom smislu, brže nego što to savremen čovjek može izdržati, pa stog i ne čudi  što su vrednovanja literature ( proučavanja-analiziranja.... ) kao i sama literatura gurnuti na margine sve žešćih borbi za goli opstanak. Poslednji bastion ( knjiga ) čovjekove slobode kao da je postao siva zona  koju svi zaobilaze. Tako da se dojmimo utiscima po kojima je prestala ona nasušna potreba za utješno- okrepljujućom snagom koju samo umjetnost zna ponuditi. Sve se, na neki način, ispolitizovalo kroz prazne odjeke utihnulih glasova i u akademskim i u građanskim krugovima. Tu i tamo, oglase se oni ''neizliječivi'' zaljubljenici u lijepotu umjetnosti, neraskidivo vezani kao arhitekte ili provodnici u ovom slučaju odašiljači k vama koji možda i ne čekate. “Knjiga je posljednji bastion čovjekove slobode”. Kazao je čuveni holandski pjesnik  koji je 2004 proglašen pjesnikom domovine. Simon Vinkenoog, rođen 1928, preminuo 2009. Blago njemu, u odnosu, recimo, na mene koji nema ni knjigu ni domovine u pravom smislu te riječi. Jedino se na slobodu ne žalim, a ni ona na mene, trošimo se uzajamno po prećutnom dogovoru.

Uvod u ovu zbirku poezije i naravno sjajne proze je adekvatan  odlomkom iz knjige koja je, čini mi se 2007, bila svojevrsni bum, čitalački hit, antiratna potresna knjiga koju je Samir Hasanbegović ( Hadrin Horion ) napisao za sve uzraste osim nacionalista i sličnih crva i stajskih glista. U ovom odlomku autor veoma snažno osvjetljava ponore koje nosimo u sebi, u koje s vremena na vrijeme tonemo, nestajući ili nestajemo tonući : ''Podijelit ćemo s vama i zadnji komad hljeba, pa kako nam bude. Eto, prema vama bit ćemo dobri, ali prema sebi nećemo, jer takvi smo mi ljudi.'' Bože, zašto smo toliko teški sebi i la(h)ki drugom? La(h)ki kao prijatelji, kao ljudi pa i kao vjekovni ciljevi koje treba uništiti, kao da se između rečenica, u ovom odlomku, čuje pitanje bez ogovora, veoma srodno s naslovom: Sjećanja bez reda.

Benjamin isović u pjesmi: ''Pjesnik'' u dva stiha sažima život onih koji su ''zalutali u poeziju'': ''K'o luč u tmini, k'o žiška zore,  PJESNICI NE MRU, ONI IZGORE!

Zaista, u ovim odabranim stihovima, pjesmama pobjednicama, na konkursu, svi autori dokazuju tezu da je poezija nepostojeći rukopis vaseljenje koji nam otkriva tajnu kako se stvaraju duge te zašto nestaju. Kako se na najneviniji način začinju gromovi i zog čega su namunjene sablje, koje sjeku naš mrak, tako svjetlosno bolne. Poezija u ovoj zbirci je svojevrsno hvatanje trenutka, postojeće a nevidljive fotografije, zvuka...hvatanje tragova iščeznuća kao predznaka rađanja. Svi, bez izuzetka, zaslužuju da se o njihovoj poeziji u najširem smislu, jer ima uporišta, bar naglasi početak diskusije, lijepe i poučne pa i, u ovim turobnim vremenima, osvježavajuće.

Onomatopejska pjesma Mile Jukića figurira kao centralna elipsa ove zbirke oko koje se granaju osjećanja, viđenja, snivanja i rzdanjivanja, gonetanje sebe u drugom i drugog u sebi, kao što je slučaj kod Marine Mihajlović-Živković, koja kaže: a ja za ljubavlju odavno ne žudim / uzela me / ubila me / šutnula me / i šta ćeš sada, pitam te / kada znaš da si prevario senku / a ne mene? Dok, Milo Jukić, u pjesmi : Usvemiren greb-kaže: Vojniku na mrtvoj straži sviće / Priklano janje u pubertetu / Uščuvan dobrom, pogani jezik / u celofanu bleji / Od stakla čizme, a suze blatne / Kroz lišće hrptom
verige stenju / Ašikli Kiš / I još i kiši.

Ova, citirana, pjesnička ostvarenja su odličan poligon ili osnova polazišta za raznolikim analizama u lingvističkom smislu pjesnika-nja i njihova jezika, kao glavnog sredstva s kojim proširuju sveru kodnog izbora i omogućuju lakši prodor u bit suštine.

Darko Donevski, u svojoj pjesmi : O geometriji duše-kaže:

Čekam u redu za dim
Kad vazduha nemam, hranim se svojom dušom
Sladak je ovaj život, priznajem!
A vi dokažite suprotno!

Nešto slično nalazimo u pjesmi Visara Zahitija, koji kaže u pjesmi:

SAN JESTE KAO BIJELO NEBO

Dolazim na grob tvoj. No ti bježi,
u malu šetnju kroz život izlazi.
Ne boj se!

U oba slučaja i većini ostalih poetskih ostvarenja nailazimo na svojevrsne ode životu koji je, po ovim pjesnicima, neuništv u svojoj suštini, beskonačan i koji nas prolaznike mijenja kao što se mijenjaju godišnja doba. Zaista se radi o kvalitetu koji je ugrađen u svaki stih ove zbirke i nije slučajno Rainer Maria Rilke, kazao da: Ništa ne dotakne tako malo umjetničko djelo kao riječi kritike.

No, uoprkos tome držim se teze da sam u ulozi čitaoca i da samo iskreno preporučujem ovu zbirku koja snagom poetike, bar što se mene tiče, nadmašuje mnoge reklamirane i samoreklamirane umotvorine.

Pjesma: PUSTI DA SE BUDIM, autorice Hanke Hamzagić, otkriva svu raskoš talenta i poznavanje tajnih jezičkih tonova koji je univerzum poklonio biću kao nosiocu glasa o beskrajnoj ljepoti Vaseljenje. O beskonačnosti čovjekovog sna o snu.

''Pusti, da budim se
dok s(v)e spava
u tome je moja
tajna...U zbirci su zastupljeni sljedeći pjesnici ( pjesnikinje ) i prozaisti:

Tanja Zubčević Alečković – lirika
Mustafa Balje – lirika
Ivan Despotović – lirika
Darko Donevski - lirika
Danja Đokić – lirika
Samir Dizdarević – lirika
Goran Gatalica – lirika
Hanka Hamzagić – lirika
Milo Jukić – lirika
Vinko Kalinić – lirika
Anđelka Korčulanić – lirika
Minela Masleša – lirika
Mirzeta Memišević – lirika
Marija Mihajlović Davidović – lirika
Jasmina Marinković – lirika
Samir Omerović – lirika
Edin Pelko – lirika
Ali Podrimja – lirika
Goran Tadić – lirika
Maxa Todorović – lirika
Žaklina Filipova Svećarovska – lirika
Karmen Medija Velagić – lirika
Visar Zhiti – lirika
Aida Bilać – proza
Nedžad Husić – proza
Ognjen Pudar – proza
Karmen Medija Velagić – proza

Marina Mihajlović Živković

Nijaz Rujanac.

Ukoliko poželite imati ovu interesantnu i sudeći po svim dosadašnjim pokazateljima, zanimljivu, obećavajuću zbirku, možete je naručiti putem Tanjine mail adrese:  Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript . po cijeni od 10 eura + poštarina.

 Hvala !
 

Upravo sam dobila zbirku novela napisanu rukom naše blogerice www.mirisizlatoitamjan1.bloger.hr i ne samo da zahvaljujem na poklonu , nego na sretnoj slučajnosti što smo se prepoznale u ovim prostorima pisane riječi.  Luca pitarica provlači sebe životnom potkom , izudarana drugim glavnim likom imenom Život , ranjena ponekad al' uvijek stamena i svoja koliko žena ovog podneblja i jest.
 

"" Moju prijateljicu napustio muž. Otišao jednu večer nakon gadne vike , galame s muške i jauka glasnog iz ženskog grla. Vratio se nije. Sad je sama kao i ja.  Neki dan sam pred Konzumom vidjela ga zagrljenog s djevojkom Milinih godina. Prešutjela jesam , okrenula glavu , u nebo gledala. Nisam htjela da me vide , jer mi rumen i duboki sram , kao da sam on, vidio na licu.
 

Vjerujem u ljubav,sveprožimajuću..beskrajnu,koja je stvorila ovaj svijet,cijeli svemir i nas ljude nesavršene na ovoj prekrasnoj planeti

Ne vjerujem ni u koju religiju,jer nju su stvorili ljudi,iskrivljavajući i zarobljavajući sve ono istinsko i lijepo u svakom čovjeku.Jer u ime vjere činili su svaka zla u povijesti,spaljivali ljude na lomačama zbog njihove slobode da drukčije misle,njome su vladali i vladaju masama..potčinjujući i jarmeći slobodon ljudski duh.

V jerujem u ljude, svakog ponaosob,u njegov trud da promijeni sebe i učini svijet oko sebe ljepšim i boljim..da učini jedan mali korak.. da spasi ovu planetu od nestajanja živih bića, da živi u skladu sa prirodom..ne uništavajući ,ne ubijajući ni najmanje biće pokraj sebe.

Ne vjerujem ni u takvog Boga,kojem ljudi pripisuju ljudske osobine,,pa je za neke on pravednik, za druge mučenik,za desete gnjevni bog koji kažnjava,,I  kako može čovjek na križu biti simbol našeg spasenja...i od čega nas to treba spašavati osim od nas samih, od našeg neznanja, uskorudnosti i neprihvaćanja promjene na bolje, od učmalosti naših dana i od uvijek istog ponavljanja grešaka da nekome sudimo...da razdvajamo ljude po vjeri, boji,, ili na bilo koji drugi način,,

Zato vjerujem u ljubav..i potpisujem..vjerujem u vječnost života koji se pretače iz oblika u oblik..u energiju koja je ovaj svijet stvorila...i svakodnevni rast i promjenu..prema boljim.. uzvišenijim i humanijim ciljevima..

I  znam da na tom putu nisam sama.. već da nas svakog dana ima sve više.. sve više divnih i prekrasnih ljudi koji su upregnuli svoj um i prvenstveno svoja srca da promijene sve oko sebe.. i samog sebe. kako bi još dugo mogli u ljubavi i skladu sa svim živim oko sebe živjeti na ovoj darovanoj nam planeti.. I   koji daruju sebe svakog dana bližnjemu.. sa jednim osmijehom..lijepom rijeći... skromnim djelom.. ne posustajući i vjerujući u sebe.u svoje bolje ja..neovisni i slobodni od svakog podjarmljivanja i zarobljavanja u nametnute nečije okvire.. u kojima jedva da se može disat.. koji  guše sve ono iskonsko u nama od čega smo stvoreni...

I na kraju vjerujem,, u nevidljivi svijet oko nas.. u mnoštvo energija koje nas prožimaju.. čuvaju.. pomažu..zvali ih mi ma kojim imenom.. možemo ih samo naslutiti .. osjetiti krajičkom svoje duše..dotaknuti u snovima.. vizijama.. i biti zahvalni..

San jednog pjesnika; postati pjesnik!

Poglavlje V.

Reci mi to nježno!

Već dugo me muči pitanje na koji nemam odgovor: Kako nekome ( ovaj puta pjesnikinji Mariji) reći osjećajno i nježno, draga moja to nije poezija to su gluposti! A da bih potkrijepio tvrdnje kako to ne znam reći i kako je to nemoguće navodim sljedeće stihove koje je ona zapisala u svoju podeblju pjesmaricu, naravno ne treba je radi tih pokušaja osuđivati, možda treba imati obzira da su nazovi pjesnici jako razdražljivi što se iz dana u dan i vidi, a stihovi glase:

Kao led kad u ustima mojim
ostavi trag,
u trenu jednom,
bio si drag.

Nema potrebe citirati cijelu pjesmu jer već u ovoj strofi ima materijala za cijeli esej o tome što to nije poezija.

Evo pokušat ću što obazrivije mogu i najnježnije što mogu reći, upravo ono što ona ne želi ćuti.

Usporedbe radi usporedbu ću dati, želiš li dočarati nešto meko i nježno(sve je u ovom članku nježno) možeš napisati sljedeće stihove:

Bila si topla i meka

poput stine moga zavičaja.

E sad da obrazložim ovu nadnaravnu poeziju, JA veliki pjesnik u ovim stihovima htio sam dočarati da mi je ona bila vrlo bliska (osjećam njenu toplinu) a nježnost njene kože sam dočarao s riječju „meka“, i sve je ovo nježno umiljato i meko, ma pravo pjesnički rečeno. No to mi nije bilo dovoljno ipak sam ja pjesnik mogu ja dodati još neku usporedbu da pojačam dojam( pritisak) pa pišem usporedbu „poput stine moga zavičaja“. Znate za onaj izraz; volim te rodna grudo, najviše na svijetu“ e, na taj sam izraz mislio i samo ga malo promijenio, jer gruda mi baš ne odgovara, ovdje oko mene su same stine, krš i golet, al što ćeš kad volim svoj rodni kraj najviše na svijetu, pošto je to tako htio sam dočarati da i nju toliko volim najviše na svijetu…

Usporedbe radi usporedio sam što se usporedit u poredbi moralo…nadam se da shvaćate kako mi je ona bila bliska i koliko sam je volio. Isto tako se nadam da upravo radi te moje ljubavi prema njoj koju sam vam opisao, (a vjerujte mi da sam se ovaj puta trudio napisati ove stihove, inače oni sami iz mene izviru, ja samo uzmem olovčicu i to je to pjesma je tu), zaslužujem da me nazivate pjesnikom.

Ne znam ima li sad smisla da se vratim na Marijine stihove, jer njeni stihovi su tako slični mojima, mislio sam reći moji su stihovi tako slični njenima da bi obrazloženje bilo skoro pa jednako.

Vjerujem da će se netko javiti, neki dobričina a ne ego-pjesnik i da će za ove njene stihove napisati nježnije obrazloženje od ovog mog nježnog obrazloženja, a pisat će sigurno ovo:

Najdraža moja pjesnikinjo, pjesma ti je jednostavno fenomenalna, naprosto sam se pronašao u njoj, volim čitati tvoju poeziju,  no ova pjesma bi bila malo remek djelo da si samo umjesto riječi „led“ napisala „sladoled“, nemoj mi zamjeriti ovu sitnu primjedbu, i znaj da jedva čekam tvoje nove uratke, osmijeh ti ostavlja tvoj obožavatelj!

Sad razmišljam, ma moguće je biti nježniji od mog nježnog komentiranja tuđih stihova, al bi onda morao biti kao većina na ovom portalu…ali kroz sva ta prenemaganja i obzirnost ja bi se osjećao glupo, isplati li se to? Vjerujem da, DA jer onda bih i ja za svoje stihove dobio tako nježne i mile komentare koji mi definitivno nedostaju i za kojima žudim.