|
alga
|
|
Četvrtak, 09 Veljača 2012 |
|
Poštovani ljubitelji prirode, planinari, zaljubljenici u Velebit, dragi prijatelji,
Na ovoj web stranici http://www.zastita-prirode-animalia.hr/?tema=vijesti&baza=vijesti&kat=1&idclanka=31
naći ćete PP prezentaciju o planiranoj izgradnji na području Velikog Lubenovca i Velikog Alana u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit.
Uz to, naći ćete i nacrt teksta dopisa (također u prilogu ovog e-maila) kojeg, ukoliko se sa sadržajem teksta slažete, molimo da potpišete svojim imenom, ili imenom organizacije koju predstavljate (ako predstavljate neku organizaciju) te da ga proslijedite ministrici zaštite okoliša i prirode, dr. sc. Mireli Holy na njenu službenu e-mail adresu
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
PP prezentacija ima jedinu svrhu vizualno Vam predočiti ljepote Velebita te štetnost i nezakonitost planirane izgradnje i nju nemojte proslijeđivati gđi. ministrici.
Velebit je riznica bioraznolikosti i jedinstven je u europskim razmjerima. Stoga je naša zajednička moralna dužnost dignuti svoj glas protiv svake devastacije bilo kojeg njegovog kutka.
Buduće generacije bit će nam na tome zahvalne.
Zahvaljujemo Vam što ste odlučili zajedno s nama izraziti svoj stav o potrebi zaštite velebitske divljine.
Sretno nam bilo.
Udruga Animalia
Ako Vam se zbog prepunjenog mailboxa gđe. ministrice vrati poslani e-mail, molimo Vas da ga pokušate drugi dan ponovno poslati, i tako sve dok ga gđa. ministrica ne primi.
UDRUGA ANIMALIA
Remigia Picovicha 1
HR-51000 Rijeka
Croatia
tel./fax +385 51 672 876
e-mail:
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
www.zastita-prirode-animalia.hr
GORDANA PAVOKOVIC
Brace Bacica 34
HR-51000 Rijeka
Croatia
e-mail:
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
tel. +385 91 562 63 63
LADISLAV RADOSLOVIC
e-mail:
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
tel. +385 91 762 53 31
Poštovana gđo. ministrice, dr. sc. Mirela Holy,
Obraćamo Vam se u vezi s planiranom izgradnjom objekata na Velikom Lubenovcu i Velikom Alanu, u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit, koja bi trebala biti financirana iz kredita Svjetske Banke. Za navedenu izgradnju predviđen je iznos od 4,2 milijuna kuna, kojeg će narednih godina vraćati hrvatski porezni obveznici.
Službeno, cilj planirane izgradnje je obnoviti određeni broj nekadašnjih pastirskih stanova na području Velikog Lubenovca i Velikog Alana, te ih prenamijeniti kako bi oni mogli služiti za smještaj posjetitelja.
Smatramo da je predviđena izgradnja vrlo štetna i nedopustiva iz više razloga.
Područje sjevernog Velebita jedinstveno je po svojim prirodnim obilježjima u čitavoj Europi i jedna je od posljednjih očuvanih divljina u Republici Hrvatskoj, u kojoj i danas žive vrste koje su na granici izumiranja. Do sada su sve te vrste nesmetano kao svoje stanište koristile područje Velikog Lubenovca i šire područje Velikog Alana. Svakom poznavatelju prirode jasno je da bilo kakva izgradnja na tim lokalitetima, a pogotovo pojačani pritisak posjetitelja, isključuje te vrste sa šireg područja. Područje Velikog Lubenovca pritom se nalazi na samoj granici strogog prirodnog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi, najzaštićenijeg i najvrjednijeg područja u Republici Hrvatskoj.
Osim navedenog, po nama najvažnijeg razloga, i kulturološka dimenzija predviđene izgradnje je krajnje upitna, jer se ovdje ne radi o stvarnoj obnovi nekadašnjih stanova, već predviđena izgradnja implicira korištenje betona, krovnih konstrukcija, podova, ravnanje terena, izgradnju stepenica i sl., što u mnogočemu odstupa od nekadašnje tradicijske arhitekture.
Predviđena izgradnja je i protuzakonita. Preciznije, sukladno čl. 69. Zakona o zaštiti prirode, temeljni dokument kojim se uređuje organizacija i korištenje prostora nacionalnog parka je Prostorni Plan kojeg donosi Hrvatski Sabor i koji stoga ima snagu Zakona.
U konkretnom slučaju, međutim, s obzirom da prostorni plan NP Sjeverni Velebit nije donesen i nije na snazi, dozvole za gradnju izdane su temeljem prostornog plana uređenja Grada Senja, dakle temeljem akta koji se ne primjenjuje na Nacionalni park Sjeverni Velebit.
Stoga Vas, gđo. ministrice, pozivamo da donesete odluku kojom ćete odustati od predviđene izgradnje na lokalitetima Veliki Lubenovac i Veliki Alan, te kojom ćete novčani iznos koji je bio namijenjen za tu izgradnju preusmjeriti u druge svrhe koje su korisne za prirodu i lokalnu zajednicu, u skladu s modernim trendovima u čitavom razvijenom svijetu.
Očekujemo ujedno od Vas da iskoristite izvanredna pravna sredstva koja Vam stoje na raspolaganju prema Zakonu o općemu upravnom postupku, kako bi izdane dozvole bile poništene, te kako bi to bila pouka za sve buduće slične slučajeve.
Iako smo svjesni da Vi osobno niste sudjelovali u donošenju nezakonite građevinske dozvole i planova za opisanu izgradnju, koja neminovno i trajno uništava divljinu i jedinstvenost Velebita, pravu rijetkost u europskim razmjerima, pozivamo Vas da svojim nedjelovanjem ne preuzimate odgovornost za ovu devastaciju.
Kao što ste već mnogo puta, pa i u našoj nedavnoj prošlosti mogli primjetiti, hrvatska javnost osjetljiva je na svaku devastaciju Velebita i uništavanje divljine na njemu i spremna je u takvim slučajevima uvijek dignuti svoj glas za spas ove najljepše i najvrjednije hrvatske planine.
Napominjemo da je pastirski život na Velebitu zauvijek nestao te da je danas divljina i prirodna jedinstvenost Velebita ono što pod svaku cijenu treba sačuvati.
S poštovanjem
_______________________________
P O T P I S |
|
|
Pjesnikinja
|
|
Ponedjeljak, 06 Veljača 2012 |
Sve što Indijanac radi je u krugu, a to je zato što snaga svijeta uvijek djeluje u krugovima, i sve pokušava biti okruglo. Nebo je okruglo, a čuo sam da je i Zemlja okrugla, a takve su i sve zvijezde. Vjetar, kad je najmoćniji, vitla. Ptice grade gnijezda u krugovima, jer njihova je vjera ista kao i naša. Čak i godišnja doba u svojoj izmjeni čine veliki krug i uvijek se ponovo vraćaju tamo gdje su bila. Čovjekov život je krug od djetinjstva do djetinjstva. I tako je u svemu u čemu se kreće snaga.
Crni Los, Oglala Sioux
Jednom sam bio u Viktoriji i vidio sam veoma veliku kuću. Rekli su mi da je to banka i da bijeli ljudi tu stavljaju svoj novac na čuvanje i da vremenom dobijaju korist. Mi Indijanci nemamo takve banke; ali kada imamo mnogo novca ili ćebadi, mi ih dajemo drugim Indijancima i vremenom to im donosi korist i naša srca se osjećaju dobro. Naš način davanja je naša banka.
Poglavica Maquinna, Nootka
U srcima svih nas postoji skrivena cesta kojom se rijetko putuje, a koja vodi do nepoznatog, tajnog mjesta. Stari su ljudi zaista voljeli Zemlju i na njoj su sjedili i počivali s osjećajem da su blizu majčinske snage. Svoje su šatore gradili na Zemlji, a svoje žrtvenike od Zemlje. Zemlja je umirivala, jačala, pročišćavala i liječila. Zbog toga stari Indijanac još uvijek sjedi na Zemlji, ne ustaje i ne odvaja se od njenih snaga koje život daju. Za njega sjediti ili ležati na Zemlji znači moći razmišljati dublje i osjećati snažnije. On može jasnije proniknuti u tajne života i doći u bliži odnos sa životom oko sebe.
Poglavica Medvjed Koji Stoji, Oglala Sioux
Naše je vjerovanje da je ljubav prema posjedovanju slabost koju treba nadvladati. Ona privlači materijalni dio, a ako joj se dozvoli, s vremenom će poremetiti čovjekovu duhovnu ravnotežu. Zbog toga djeca zarana moraju naučiti ljepotu darivanja. Treba ih učiti da daju ono što najviše vole kako bi mogla osjetiti radost davanja.
Ohiyesa, Wahpeton Santee Sioux
Šta je život? To je treptaj svica u noći. To je dah bufala na zimskoj hladnoći. To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje na zalasku sunca.
Vrano Stopalo, ratnik i besjednik Crnih Stopala
Sve stvari na svijetu imaju svoju svrhu, svaka bolest i biljka koja je liječi, i svaki čovjek sa svojim pozivom. Ovo je indijanska teorija postojanja.
Žalosni Golub, Salish (1888-1936)
Indijanci vide dva puta sa kojima se suočava bijeli čovjek kao put tehnologije i put duhovnosti. Mi osjećamo da put tehnologije vodi moderno društvo ranjenoj i sprženoj zemlji. Može li biti da put tehnologije predstavlja žurbu u uništenje dok put duhovnosti predstavlja sporiji put kojim su Indijanci putovali i koji sada ponovo traže? Zemlja nije spržena na tim tragovima. Trava tamo još uvijek raste.
Vilijem Komanda, Mamiwinini, Kanada
Veliki Duh je u svim stvarima, on je u vazduhu koji dišemo. Veliki Duh je naš otac, a zemlja je naša majka. Ona nas hrani, i sve što stavimo u nju ona nam vraća.
Veliki Grom
|
|
|
denis
|
|
Ponedjeljak, 06 Veljača 2012 |
SREĆA
Benni i ja živimo kao dva psa.
Benni je u boljem položaju jer i stvarno je pas. To je njegovo prirodno i agregatno, dakle fizičko i fiziološko stanje, jednako njegovoj dobroj, pasijoj naravi i vrsti. I, razumije se, njegovoj rasi tibetanskog španijela.
Jeste, Benni ima samo mene. Ali, ni ja nemam nikoga osim njega. Tu se izjednačavamo do mjere da bi mi mogao biti štene a ja njemu kuja i pasija porodica. Ustvari, Benni je mene već primio u svoj čopor. Kad legnem, on dođe i legne na moje noge. A to u njegovom sistemu komuniciranja i znakova, naučno je dokazano – može značiti samo jedno:
- Nemoj spavati izvan čopora! U čoporu si bezbjedniji.
Odobrovolji me, pa mu kažem:
- U pravu si Benni. Nas dvojica osim zajedno, osjećamo se dobro još samo u čoporu na forumu Literarni kutić – Četiri meke šapice, jer to je čopor odabranih kojemu pripadamo po prirodi svoga bića i potrebe za neskrivenim iskazivanjem međusobne ljubavi.
Kao potvrdu Benni kaže:
- Av, av!
Odgovorim:
- Ti si moj mali lav! Budi mi uvijek živ i zdrav!
Zatim, Benni se ne protivi takvom rješavanju moga statusa i smirivanju duha. Njemu je najvažnije da sam tu. Ili, ako već moram nekamo otići, da se nikako ne zadržavam dugo. Stalno mi se čini kako nas dvojica uopće ne mislimo različito. Čak i ne mislimo puno, jer nemamo vremena doživljavajući našu, međusobnu bliskost. On čeka, a ja žurim kako bih se vratio što prije baš radi toga. Pa, šta je to ako već nije sasvim ista stvar?
Ako sam otišao pa kasnim, mislim na njega i nadam se da čekajući spava. Uzdam se da je tačan enciklopedijski podatak: pas može spavati i 20 sati dnevno. Volio bih da tako ubija čekanje. Ako ne znam kad ću se vratiti, povedem ga. Voli vožnju. Ljeto je, pa malo spustim staklo i on proturi njušku vani. Lovi mirise. Ali, kad stignem na odredište, tada ga na određeno vrijeme moram ostaviti u automobilu.
Nastojim parkirati u hladovini. Ostaviti dijelom spušteno staklo na vratima. No, jednom prilikom, vraćajući se prema automobilu vidim oko auta buljuk djece. Prišli su odškrinutom prozoru i razdražili Bennija. A Benni, iako mali pas, kad se razbjesni – strašan je. Razjurim djecu i polako odškrinem vrata, kako ne bi izjurio vani, za njima. Jedva ga smirim.
Potom, znam koliko je opasno u automobilu ostavljati djecu, stare ljude i životinje. Posebno ljeti, kad mogu za čas doživjeti jak toplotni udar do nemogućnosti povratka u normalu.
Ponekad, glasno se žalim da mi je dosadio.
- Ne znam koliko ću izdržati. Koliko ću moći da brinem o tebi. Da te hranim dva puta na dan. Jedanput dnevno izvodim u školsko dvoriše i sa tobom tumaram oko žbunja. Da te umirujem kad ugledaš mačku ili drugog psa. Da ti po povratku u stan perem šape ili te kupam, ovisno o tome koliko si prljav.
Benni se ne uzrujava.
Voli kad mu govorim.
Gleda me u oči i vrti repom.
Ja sam Bennijev čopor, njegova svojina i to mu je jasno: dok sam tu ima da ga slušam. Sve drugo je moja isprazna tirada i parada, besmisleno izmotavanje. Jer, ako sam negdje i otišao, moram misliti na njega i prije i poslije odlaska. I, vratiti se što prije!
Ponekad, tamo gdje već i sa kim jesam, kad me se dojmi sve to defiliranje ispraznosti i umišljenosti ljudskih i spisateljskih pojava – jer, mahom, sa njima imam posla – s radošću pomislim kako me poslije tantavica i puta, doma, čeka moj dobri i dragi – Benni koji ne traži ništa drugo osim da budemo skupa. I, vraćam se kući kao Lesi. Siguran kako je to pravo mjesto gdje trebam stići. To je jedino moje mjesto, koje takvim čine upravo dva džukca, od kojih sam jedan ja, a drugi moj dobri Benni.
I požurim kući.
Jer Benni čeka.
Naravno, Benni je u pravu.
A naš odnos jasan je kao dan.
Živimo sami.
Željko i Gospođa su već dva mjeseca u Finskoj, a Benni i ja smo ostali čuvati jedan drugoga i Bosnu. I dobro smo se uhodali u toj ulozi i životu. Ljubav nije gnjavaža i knjavanje, ljubav je sreća i nesebično davanje. A, kako smo sami, samo i pripadamo jedan drugom.
Ja sam taj koji otključava i zaključava stan. Ide u trgovinu i na pijacu. Otvara frižider. Petlja oko šporeta i sudopera. Donosi hranu. Sa njim izlazi vani. Jedino što zaista ne voli – to je kad uključim usisivač. Tada se zavuče na nepristupačno mjesto i čeka da završim. I tu je u pravu, jer to usisavanje – ne volim ni ja. Pa, nekad kažem: Jeste, trebao sam još jučer usisati, ali neću da nerviram Bennija. Zato ću malo obrisati ekran i namještaj, pa ćemo usisati sutra. Je li Tako, Benni?
Benni se jako raduje kad se vratim i kad sam samo nakratko izašao. Tako je srdačan i iskren u svojoj radosti, pa se moram sa njim poigrati i prije nego li skinem obuću i odjeću. Na brzinu odložim stvari koje sam donio i već u hodniku spustim se na koljena pa se radujemo zajedno.
Ako sam odsustvovao duže od pola dana, tijelo mu je napregnuto od sreće što me vidi a radost tako snažna da se pet do deset minuta trese kao u groznici. Tako znam da me čekao u hodniku s njuškicom uz prag ispod vrata cijeloga dana osluškujući kretanje lifta.
Ne može se smiriti od sreće.
Tada se osjećam očajno.
Bože, mislim, a tako glupavo vozim automobil s benzinskim motorom od dvije hiljade kubika! Mogu otići u vražiju mater! Sletjeti u neku bosansku rupčagu, pa da me ne nađu pet dana! Jer, niko osim Bennija i ne zna da sam otišao i da uopće postojim. Mogu zaglaviti u bolnicu i u besvjesnom, komatoznom stanju ostati danima, a Benni čeka da dođem! Da ga nahranim! Napojim! Da ga izvedem! Niko nema ključ od stana! Niko neće doći da vidi šta je sa njim.
Dragi i dobri moj Benni.
Tjera me, pa počinjem misliti i o sebi!
Svaka dobrota je beskraj ljubavi!
I Bennijeva!
Neodgovoran si, kažem sebi oštro i bez taktiziranja. Kao prvo: o sebi ne vodiš računa. A nisi u stanju voditi računa ni o svome psu. Psu, koji nikoga drugoga nema! Kad, barem, ne bi imao ni tebe! Pa, da sa drugim psima lunja gradom oko kontejnera do svoga pasijeg kraja!
Ili, do pronalska nekog boljeg vlasnika i sretnog sjaja.
A, već sam pomišljao, kako ne znam šta bih kad bi se Benniju nešto dogodilo. Naprimjer, tako mali i nježan, razboli se i ugine! Kako bih to malo krzna i četiri do pet kilograma kostiju i mišića mogao zagrnuti u zemlju?!! Šta bih uopće bio u stanju uraditi s njegovim tijelom?! Odnijeti ga i ostaviti negdje?! I vratiti se kući, a njega više u stanu nema...
Kakva kuća, bez Bennija!
Hvataju me panika i očajanje.
Bože! Jesam li nepravedan? Nikad nisam tako mislio o nekom čovjeku! Tek o majci u doista dalekom djetinjstvu.
Sada, a i odavno već, sasvim mi je normalno što umiru ljudi. Svakakvim smrtima. Nasilnim i prirodnim. Mladi i stari. Posebno tokom rata, nagledao sam se svega toga. Ali, životinje? Zašto životinje?! Tako dobri i dragi stvorovi trebali bi biti vječni, ili barem, veoma dugovječni!
Kad je Benni imao virozni proljev, nakon dva dana dehidrirao je i počele su mu se oduzimati zadnje noge, a kočiti i prednja lijeva šapa. Odvezao sam ga tridesetak kilometara dalje prijatelju iz djetinjstva, veterinaru Bakiru i rekao:
- Baćko! Gledaj šta ćeš! Jer, ako ugine, ne znam šta ću...
Baćko me pogledao ozbiljno i shvatio sam kako je u mome glasu osjetio očaj kojega sam nisam, ni bio svjestan.
Pripremajući injekciju, gledajući me ispod oka, reče:
- Znaš, nemoj tako, čovječe...
A sve mu jasno.
Dakle, počeo sam iskreno brinuti o tome šta će se dogoditi ako negdje iznenada zaglavim. Stalno sam u automobilu i na putu, a kakav sam vozač, svi koji me znaju predviđaju mi neslavan i tragičan kraj.
Branim se onom narodnom, da je Bog Dobar i da brine o budalama.
Kad o svemu razmislim, zajedno sa Bennijem provjeravam njegovo posuđe sa hranom i vodom na balkonu. Bacam ostatke, perem posude i dajem mu novu hranu. Mijenjam vodu.
A kad je sit, onda se moramo poigrati lopticom za tenis ili naprosto, moram ga malo ugnjaviti.
Kad vidi da sam konačno tu, pošto je vrelo ljeto, zavuče se iza kauča u mračnu hladovinu i zahrče. Ili, legne ne moje noge ispod pisaćeg stola. Ili, niže mojih nogu ako sam se ispružio na ležaj. Ne mogu učiniti ni najmanji pokret a da ne osjeti da sam se pomjerio. I odmah me prati pogledom. Ne trepće. Ustaje i kreće za mnom po stanu.
- Dragi i dobri moj Benni, šta ću sa tobom? - glasno kažem. A on me gleda i vrti repom i, lijepo osjećam kako sam sretan jer je Benni tu.
Tek, ako čuje konjske potkovice na asfaltu ispod prozora, istrči na balkon, proturi glavu kroz ogradu i bodro zalaje. Onda se vrati i osmotri u kakvoj sam poziciji. To što vidi određuje njegovo ponašanje.
Nekad se bučno igra sam.
Baci tenis lopticu, pa trči za njom. Kada udari u vrata ili gitaru na stalku, stvara buku koja ga raduje. Povremeno, osvrne se da vidi da li ga gledam. Voli kad ga moljakam da mi donese lopticu. Drži je u zubićima, ili je pritisne šapama i izazivački me gleda.
Ima mjeru za sve.
Ja opet, ni za šta na ovome svijetu.
Čak i njega neumjereno volim.
I, njemu je to bilo jasno prije nego li meni. Uzvraća mi potpunim povjerenjem i odsustvom svake sumnje.
Čak, kad odlazim iz stana, i svojom pasijom tugom.
Na kraju ovoga naklapanja o sebi i Benniju, koje je izgledalo kao da nema kraj, konačno, kao poruku prispjelu iz etera i upućenu od samoga Stvoritelja Svega, jasno razaznah i shvatih:
Trebam se radovati! Benni i ja, odista, imamo sreće! Imamo jedan drugoga!
Da.
A toliko ljudi, ama baš nikoga nema... I, nesretni su zbog toga! I, toliko pasa lunja okolo i nudi svoje dobre oči i svoje dobro pasije srce! Dobri Bože, kako je veliki nesporazum u koji je čovjek uložio cijeloga sebe! I, ne zna iskoračiti!
* * *
O. K. Benni! Idemo u šetnju!
|
|
|
nabucco
|
|
Ponedjeljak, 06 Veljača 2012 |
Svaki grad ima gradonačelinika kakvog građani zaslužuju, jer su ga sami izabrali. Niti su Zagrepčani izuzetak, niti Splićani! Ako su gradonačenici koje su izabrali najkompetentnije osobe među njima, to samo znači da su ostali građani još nesposobniji pa mogu biti sretni što su im na čelu pametniji od njih. Donji tekst prenosimo s web stranice dnevnik.hr
Kerum se oglasio nakon tri dana: Meni je to sve smiješno
Splitska bolnica puna je ozlijeđenih, a ako se ovakvo stanje nastavi, svih 1.500 kreveta bit će popunjeno prijelomima. 'Zatrpani smo pacijentima, mislim da ćemo donijeti odluku da se ovi iz Splita pošalju kućama, a da u bolnici ostanu samo ovi iz okolnih gradova', kazao je Dujomir Marasović, ravnatelj KBC-a Split. Marasović, koji je i šef splitskog HDZ-a, ogorčen je gradskom vlašću koja nije očistila grad. 'Najbolje bi bilo da civilna vlast preda vlast vojsci', dodao je Marasović.
'Situacija je pod kontrolom, nije ništa alarmantno. Građani Splita nisu navikli na ovo, ali im je drago šta je pao snijeg', rekao je Kerum.
"Mislim da je ovo sasvim normalno, malo se to preuveličava', smatra Kerum. Na pitanje misli li da nije bilo potrebe za kriznim stožerom kazao je: 'Bit ću vam iskren, meni je to sve skupa malo smiješno, mislim pa šta? Ovo je sasvim normalno, daj Bože da ovako bude i sljedeće godine.'
Izvor: dnevnik.hr |
|
|
Novinarstvo 
