Primalja

U Rami se glas čuje,

kuknjava i plač gorak:

Rahela oplakuje sinove svoje

I neće se utješiti

jer ih više nema. (Jr)

      Danas je najgori, najjadniji, najtužniji dan mog života. Sjedim u kući uz ognjište već od podneva, gledam u vatru, ne jedem, ne pijem, ne pričam s nikim. Zahvaljujem Bogu što mom sinu Manašeu nije dao muškog poroda već samo kćeri. Da je imao sina, sad bi bio mrtav. Danas su mrtvi svi betlehemski dječaci rođeni zadnje dvije godine – njih nekoliko desetina. Herodovi vojnici opkolili su grad  noću i pred jutro išli od kuće do kuće. Tražili su da žene donesu malu djecu u dvorište i razmotaju ih iz povoja. A onda su mušku djecu... s mačevima i noževima... krv je tekla dvorištima i ulicama. Upali su i u našu kuću. Naredili su da razmotamo djevojčice. Bilo je hladno, plakale su, moja snaha se toliko tresla od straha da nije mogla odmotati povoje pa sam morala ja. Kad su vidjeli da su djevojčice, okrenuli su se i otišli. Onda smo čuli plač i jauk naših susjeda. Njihovih dječaka više nema. U stvari, to su i moji dječaci. Sva betlehemska djeca rođena zadnjih petnaest godina su i moja djeca. Ja sam primalja i pomagala sam pri njihovu rađanju. Zanat sam naučila od svekrve a kad mi je poginuo muž radeći u kamenolomu, to nam je bio jedini izvor prihoda. Da nisam to radila bili bismo prosjeci kao većina drugih udovica i siročadi. Bogati ljudi davali bi mi za nagradu novac, siromašni hranu – kolut sira, mjericu žita, košaru voća ili jaja. A oni najsiromašniji, naravno, ništa. Ponekad bih ja njima donosila hranu. Mnogo male djece umre u prvim danima života, gotovo polovica. Majke nakon poroda često dobiju groznicu ili veliko krvarenje a  neke i umiru. Ako u obitelji ili susjedstvu nema dojilje koja će uzeti dijete umrle žene uskoro i ono umre. Ali unatoč svemu, voljela sam svoj posao. Jedan sretan porođaj tolika je sreća da je nagrada za sve nedaće koje on donosi – probdjevene noći, naporan rad, tuga zbog manje sretnih ishoda.

     Ali zlo današnjeg dana više nikad ništa neće nadoknaditi. Od danas postoji samo tuga. Toliko lijepih zdravih dječaka... Kakav je to čovjek koji je to naredio? Kakvi su to ljudi koji su ga poslušali? I zašto? Zbog novca? Straha od kazne? Kako se Boga ne boje? Što se to dogodi u ljudskom umu da ide nožem na dijete?

     U viki i metežu koji je jutros nastao u gradu čula sam da traže dijete koje je potomak kralja Davida i koje bi trebalo postati novi kralj ili mesija, tako nešto. Zaboga, Betlehem je mali grad i većina ljudi su rođaci. I ako nisu potomci kralja Davida onda su njihovi rođaci. Napose zadnjih dana kad se provodi popis svega svijeta i u grad dolaze svi ljudi koji su tu rođeni s raznih strana zemlje. Tko tu može znati tko je čiji rođak i čiji potomak? Da, oni to ne mogu znati. Ali ja znam koga su tražili. Nitko mi to nije rekao, ali znam.

     Sve je počelo ujesen prošle godine kad je došla naredba rimskog cara da se provede popis svega svijeta. Osim ljudi koji su dolazili na popis došlo je u grad i mnogo vojnika, činovnika i pisara. Iz grada su odlazili ljudi koji tu nisu rođeni da se prijave tamo gdje treba. Nikad prije u našem gradu nije bila takva gužva.

     Jedne hladne zimske noći gostioničar Boaz je pokucao na moj prozor. Molio me da dođem. Neki ljudi koji su došli na popis sklonili su se u njegovu štalu jer u gostionici više nema mjesta. Žena je trudna i izgleda da će roditi. Ogrnula sam se toplim ogrtačem, uzela zavežljaj sa čistim platnom, dvije posude za vodu i nožić. Ako su se sklonili u štalu, vjerojatno su sirotinja i ništa nemaju. A Boazova štala zapravo i nije prava štala već pećina koja nema čak ni vrata. Na jednoj strani su privezani magarac i krava a na drugoj na slami leži mlada žena pokrivena tankim ogrtačem. Na sredini je muškarac naložio vatru. Boazu sam pokretom dala znak da izađe i povede muškarca sa sobom.

¨Boli te?“ pitam je. Ona kimne glavom.

„Jesi li već rađala?“ Odmahnula je glavom, napravila bolnu grimasu pokazujući na trbuh.

„Je li ti vrijeme ili je ovo došlo prerano?“ Slegnula je ramenima.

„Kako se zoveš?“

„Marija,“ konačno je progovorila.

„Ja sam Rahela i pomoći ću ti da rodiš. Ne boj se, porodila sam više djece nego si ih ti vidjela. Vjerojatno ti je majka objasnila kako izgleda ovo što se događa nakon spavanja s mužem.“ Opet je odmahnula glavom.

„Što? Nije ti objasnila?“

„Objasnila je. Ali nisam spavala s...“ opet je napravila bolnu grimasu. Bila sam zbunjena. Kako nije spavala s mužem? Lijepa je i zdrava a izgleda i pametna. Kako može rađati a nije spavala s mužem? Pogledala sam u njene lijepe crne oči i ne znam ni sama zašto, ali povjerovala sam joj. Ovako nešto nisam nikad dožovjela u svom poslu i nisam za to imala nikakvo objašnjenje ali znala sam da govori istinu. Rodila je brzo a dječak je bio predivan. Bucmast, ružičast, crne kosice, nije mnogo plakao i brzo je zaspao. Okupala sam ga i povila u povoje koje sam donijela sa sobom. Umjesto u koljevku položila sam ga u jasle i ušuškala slamicom da mu bude toplije. Mariju sam pokrila svojim ogrtačem da se ne prehladi. Ako dobije groznicu ići će Bogu na istinu i ona i dijete. Izišla sam iz štale zvati njenog muža. Bila je čudna večer. Kad sam dolazila žurila sam i nisam primjetila da sam otišla bez fenjera jer je noć  neobično svjetla. Kao da su zvjezde nekako čudne... naročito jedna od njih. Ne znam zašto vratila sam se u pećinu i pogledala u jasle. Spavao je s ručicama pored glave kao i druga djeca a opet... nije bio kao drugi. Nešto mi je govorilo da je drugačiji, da će njegov život biti drugačiji, da će biti veliki čovjek, na dobro ljudima i na Božju slavu.

     Ali predosjećaj me prevario. Došli su Herodovi vojnici i sve dječake redom... O Bože!

     Dolazila sam im svaki dan, sve dok se ona nije oporavila da može sama brinuti o djetetu. Čekali su da prođe zima da se vrate u svoj grad. Novaca nisu imali ali njen muž je bio stolar i popravio nam je u kući sve što je bilo od drva. Čak je našim djevojčicama napravio drvene lutke. Boazu je napravio nekoliko novih stolaca. Kad je gužva u gradu jenjala preselili su se u jednu sobu u gostionici. Moji ukućani su me zadirkivali da je Marijin sin Isus moj ljubimac među djecom koju sam porodila. I da se vidi na meni koliko ga volim.  Sad je sve to prošlost.

     A onda mi je nešto sinulo. Kako li je sad Marija? Moram ići k njoj. Znam da je ne mogu utješiti ali ipak idem k njoj. Ustala sam i krenula prema gostionici. Prošla je ponoć ali u našem gradu noćas nitko ne spava.

„Boaze, gdje je Marija?“

„A ti ne znaš? Oni su otišli prošle noći. Nisu se nikom javili. Na stolu su ostavili nekoliko zlatnika, poklon ona tri gospodina koji su ih neki dan posjetili.“

„Ali rekli su da će čekati proljeće.“

„Ne znam što se dogodilo. Ali neka su otišli. Spasili su svoje dijete.“

Izašla sam u dvorište, pala ničice i stala slaviti Boga.

Hvala Ti Bože! On je živ!  Biti će veliki čovjek, ljudima na dobro, Bogu na slavu! On će donijeti pravdu! I sve će biti dobro! Hvala Ti Bože!

 U masi, u krvi, u onoj rulji što je vikala i pljuvala na tebe, dovikivala ti svašta, uspio sam se nekako progurati da Ti vidim lice. Mučeničko lice pod križem nosilo je naše terete, ali s dostojanstvom. Usprkos našim grijesima, odlučio si odraditi ono što se od Tebe tražilo. Sad mi je žao, gledao sam Te kako se mučiš, htio sam Ti pomoći, ali nisam se mogao pomaknuti, noge kao da su mi propale u zemlju, nisam uspio ispustiti ni glasa, makar da budem glasniji od onih koji su pljuvali po tebi. Gledao sam Te, trpio si, nosio si križ, gledao ljude oko sebe, nisi posustao. I onda odjednom: posrnuo si, i to ne samo jednom nego tri put. Rulja je bila još glasnija, svako Tvoje posrtanje bio je još jedan razlog više da podivljaju. Ti si pao ničice, poklonio se pred njima pod težinom njihovih grijeha, oni su to vidjeli kao nagradu. Ali ono što me zaista mučilo i što me još muči, a nigdje odgovor ne mogu pronaći: jesi li Ti zaista posrnuo pod težinom grijeha svih nas? Ili je to bio samo jedan tračak sumnje u ono što radiš? Dostojanstveno si se držao i onda odjednom tri posrtaja. Jesi li se predomislio, odlučio da ipak nećeš raditi na spasu onih koji sada pljuju na Tebe? Jesi li htio i Ti stati i pljunuti na njih? Ti, koji si Sin Božji, začet po Duhu Svetom, Ti sad moraš tu odrađivati grijehe ljudi koji se nisu ni udostojili pokloniti kad su te vidjeli s križem, njihovim grijesima, nego još pljuju, viču, dovikuju Ti svašta? Jesi li zato posrnuo? Jer si u jednom trenutku pomislio da sve ovo nema smisla? Da nema smisla umirati za one koji su nezahvalni, koji dodatno Ti otežavaju posao? Ako ga uopće možemo nazvati poslom, ili bolje zadatkom koji Ti je nametnuo Tvoj Otac? Preživio si svoju Golgotu, umro si i uskrsnuo, svi Te slavimo. Kao što smo te pljuvali jedan dan dok si nosio križ, tako sad u 365 dana u godini, samo jedan dan slavimo Tvoje uskrsnuće. Ne bismo li trebali pokazati malo više zahvalnosti? Ili čak žaliti što si umro? Uskrsnuo jesi, živ si opet, ali opet si postavljam pitanje: bi li nam bilo bolje da si ostao, bez te žrtve i muke koju si proživio? Bi li Tebi bilo bolje danas među nama? Puno se toga promijenilo i kad Te posjetim, Ti i dalje mučeničkog lica promatraš me s križa, oltara, čak Te i kod kuće imam, moram priznati na jednom vrlo nedostojanstvenom mjestu, u ladici. Trećoj, od četiriju, treće mjesto sam Ti dodijelio, dok prva dva su ipak za ovozemaljske potrebe. Nosim Tvoju sliku sa sobom, negdje u sebi, i dalje mi je žao što ti tada nisam pomogao, ali što te nisam imao priliku pitati: zašto si posrnuo? Jesi li posumnjao u jednom trenutku? Ili konkretno trima? Svima se na putu nađu nekakvi mostovi koji nas skreću s puta, pokleknemo pred njima. Jesi li Ti pokleknuo pod težinom grijeha ili zbog sumnje da činiš sve uzalud? Nakon toliko vremena što Ti se čini, danas kad promatraš svijet, je li to sve Tvoje mučenje imali smisla? Ili kad bolje promislim: Ti si pokazao da si Čovjek, posrnuo si na svome putu, može li netko tko posrće na svome putu biti uzor nama koji tražimo pravi put? Ako netko koga nam nameću kao uzor posrće na svome putu, daje li to i nama opravdanje da i mi možemo posrtati i čini greške? Pa i Isus je pogriješio na svome putu, i on je posrnuo tri puta. Koliko puta mi smijemo, je li tri puta neka dozvoljena granica? Nosim Tvoju sliku sa sobom, nosim li i Tvoje posrtaje?