Izjava za tisak:

IX Paneuropskog Pomorskog Simpozija

 Odlučivanjem o budućnosti hrvatske brodogradnje odlučujemo i  o budućnosti naše djece

Nakon  gospodarski neopravdanog brisanja nekadašnjih giganata, poput “ Prvomajske”, “Đure Đakovića”, “TPK”, “Jugoturbine”, “Rade Končara”, “Jedinstva” i dr. industrijskih kompleksa RH podržavljenjem društvenog vlasništva (koji je proces u konačnici okončan pljačkom društvene imovine), opstala je još samo hrvatska brodograđevna industrija. Uz nju je opstala i brodograđevna znanost i brodograđevni obrazovni sustav. Opstale su i desetine tisuća obitelji koje žive od brodogradnje. Hrvatska brodogradnja je to uspjela zahvaljujući kakvoći, pouzdanosti, pridržavanju rokova, prihvatljivim cijenama, - tržišnim kategorijama, ali i dosadašnjim nastojanjima države. Oblik vlasništva ne spada među važna, a pogotovo ne najvažnija pitanja za tip i karakter industrije kakva je brodogradnja. Brodogradilišta su uspješna ili neuspješna, ovisno o kvaliteti Uprave, a ne primarno o modelu vlasništva. U vlasničkoj strukturi ima ih u potpunom državnom vlasništvu, u vlasništvu krupnog kapitala ili velikih fondova,  multinacionalnih kolosa i bankarskih sustava, te malih dioničara. Zajednička karakteristika neuspješnih je da se u postavljenje Uprava miješala država.

Nakon niza pogrešnih poteza, od 1992. na ovamo, i pored stalnih upozorenja struke, nakon nekorisnog trošenja sredstava subvencija u “kupovanje socijalnog mira”, nakon stalnog postavljanja novih političkih “podobnika”, umjesto stručnih “odličnika” na čela Uprava (izuzev “Uljanika”), i Nadzornih odbora, danas, kao jedino rješenje za probleme hrvatske brodogradnje, Vlada nudi isključivo privatizaciju. Smatramo da to nije najsretnije rješenje.

Država, iako nije najbolji vlasnik, bolji je od tajkuna, kome bi se za 1 kunu prepustilo ogromno bogatstvo u vlasništvo, s kojim isti može uraditi što želi. Scenarij je već viđen – kraći period isplaćivati minimalne plaće, potom rasprodati (i odlično zaraditi) imovinu, te objaviti stečaj.

Mnoge „ekspertne skupine“ iz inozemstva su u nekoliko navrata izrađivale elaborate za visoku cijenu, kao i ovaj posljednji, koji je poslan na uvid i ocjenu činovnicima EU, te  se vraćao na doradu i ponovno je dostavljen Bruxellesu. Niti stručna, a pogotovo šira javnost, čak ni zaposlenici u brodogradilištima, nisu upoznati o kakvim se “receptima” u tom elaboratu radi, i kakvu sudbina stranci kroje  hrvatskoj brodogradnji.

Za rješavanje unutarnjih slabosti, niske učinkovitosti, recidiva “socijalizma”, nedovoljne angažiranosti djelatnika u izvršavanju planskih zadataka, i ostale probleme radne discipline, te za rješavanje problema kooperacije, odgovorno je jedino i isključivo-POSLOVODSTVO SVAKOG BRODOGRADILIŠTA, a njih je (osim u „ULJANIKU“ ) uvijek postavljala Država, a ne struka, pa je za ovakvo stanje Država i odgovorna. Struka i znanost hrvatske brodogradnje, okupljena oko simpozija “Sorta” na to upozorava još od 1992. godine i  još uvijek nudi konkretna rješenja problema.

Polazeći od raspoloživih informacija, mi, sudionici IX Paneuropskog simpozija o brodarstvu, dajemo punu podršku brodograđevnoj struci Republike Hrvatske i apeliramo na Vladu RH da konačno prepusti rješavanje problema hrvatske brodogradnje – STRUCI.

Hrvatska brodogradnja traži samo „KRUVA I RADA“... KAO ŠTO NI HRVATSKA NE TREBA U EUROPU POD SVAKU CIJENU. VLADA MORA IMATI „PETLJE“ REĆI EUROPI: …MI IMAMO I ŽELIMO I DALJE IMATI SVOJU BRODOGRADNJU, POD SVAKU CIJENU! BRODOGRADNJA JE NAŠE POSLJEDNJE UPORIŠTE, A ALTERNATIVA JE SAMO JEDNA: POSTATI EU SLUGANIMA KOJI ĆE MOLITI ZA MRVICU KRUHA.

MI, DANAS, JOŠ UVIJEK IMAMO ČITAV  KRUH, MAKAR CRNI! MORAMO SVOJOJ DJECI OSTAVITI U ZADUŽBINU, AKO NE VIŠE, ONDA BAREM ONOLIKO KOLIKO  SMO U ZADUŽBINU I DOBILI.