|
denis
|
|
Subota, 17 Prosinac 2011 |
|
|
|
|
silvinka
|
|
Nedjelja, 09 Listopad 2011 |
|
Izjava za tisak:
IX Paneuropskog Pomorskog Simpozija
Odlučivanjem o budućnosti hrvatske brodogradnje odlučujemo i o budućnosti naše djece
Nakon gospodarski neopravdanog brisanja nekadašnjih giganata, poput “ Prvomajske”, “Đure Đakovića”, “TPK”, “Jugoturbine”, “Rade Končara”, “Jedinstva” i dr. industrijskih kompleksa RH podržavljenjem društvenog vlasništva (koji je proces u konačnici okončan pljačkom društvene imovine), opstala je još samo hrvatska brodograđevna industrija. Uz nju je opstala i brodograđevna znanost i brodograđevni obrazovni sustav. Opstale su i desetine tisuća obitelji koje žive od brodogradnje. Hrvatska brodogradnja je to uspjela zahvaljujući kakvoći, pouzdanosti, pridržavanju rokova, prihvatljivim cijenama, - tržišnim kategorijama, ali i dosadašnjim nastojanjima države. Oblik vlasništva ne spada među važna, a pogotovo ne najvažnija pitanja za tip i karakter industrije kakva je brodogradnja. Brodogradilišta su uspješna ili neuspješna, ovisno o kvaliteti Uprave, a ne primarno o modelu vlasništva. U vlasničkoj strukturi ima ih u potpunom državnom vlasništvu, u vlasništvu krupnog kapitala ili velikih fondova, multinacionalnih kolosa i bankarskih sustava, te malih dioničara. Zajednička karakteristika neuspješnih je da se u postavljenje Uprava miješala država.
Nakon niza pogrešnih poteza, od 1992. na ovamo, i pored stalnih upozorenja struke, nakon nekorisnog trošenja sredstava subvencija u “kupovanje socijalnog mira”, nakon stalnog postavljanja novih političkih “podobnika”, umjesto stručnih “odličnika” na čela Uprava (izuzev “Uljanika”), i Nadzornih odbora, danas, kao jedino rješenje za probleme hrvatske brodogradnje, Vlada nudi isključivo privatizaciju. Smatramo da to nije najsretnije rješenje.
Država, iako nije najbolji vlasnik, bolji je od tajkuna, kome bi se za 1 kunu prepustilo ogromno bogatstvo u vlasništvo, s kojim isti može uraditi što želi. Scenarij je već viđen – kraći period isplaćivati minimalne plaće, potom rasprodati (i odlično zaraditi) imovinu, te objaviti stečaj.
Mnoge „ekspertne skupine“ iz inozemstva su u nekoliko navrata izrađivale elaborate za visoku cijenu, kao i ovaj posljednji, koji je poslan na uvid i ocjenu činovnicima EU, te se vraćao na doradu i ponovno je dostavljen Bruxellesu. Niti stručna, a pogotovo šira javnost, čak ni zaposlenici u brodogradilištima, nisu upoznati o kakvim se “receptima” u tom elaboratu radi, i kakvu sudbina stranci kroje hrvatskoj brodogradnji.
Za rješavanje unutarnjih slabosti, niske učinkovitosti, recidiva “socijalizma”, nedovoljne angažiranosti djelatnika u izvršavanju planskih zadataka, i ostale probleme radne discipline, te za rješavanje problema kooperacije, odgovorno je jedino i isključivo-POSLOVODSTVO SVAKOG BRODOGRADILIŠTA, a njih je (osim u „ULJANIKU“ ) uvijek postavljala Država, a ne struka, pa je za ovakvo stanje Država i odgovorna. Struka i znanost hrvatske brodogradnje, okupljena oko simpozija “Sorta” na to upozorava još od 1992. godine i još uvijek nudi konkretna rješenja problema.
Polazeći od raspoloživih informacija, mi, sudionici IX Paneuropskog simpozija o brodarstvu, dajemo punu podršku brodograđevnoj struci Republike Hrvatske i apeliramo na Vladu RH da konačno prepusti rješavanje problema hrvatske brodogradnje – STRUCI.
Hrvatska brodogradnja traži samo „KRUVA I RADA“... KAO ŠTO NI HRVATSKA NE TREBA U EUROPU POD SVAKU CIJENU. VLADA MORA IMATI „PETLJE“ REĆI EUROPI: …MI IMAMO I ŽELIMO I DALJE IMATI SVOJU BRODOGRADNJU, POD SVAKU CIJENU! BRODOGRADNJA JE NAŠE POSLJEDNJE UPORIŠTE, A ALTERNATIVA JE SAMO JEDNA: POSTATI EU SLUGANIMA KOJI ĆE MOLITI ZA MRVICU KRUHA.
MI, DANAS, JOŠ UVIJEK IMAMO ČITAV KRUH, MAKAR CRNI! MORAMO SVOJOJ DJECI OSTAVITI U ZADUŽBINU, AKO NE VIŠE, ONDA BAREM ONOLIKO KOLIKO SMO U ZADUŽBINU I DOBILI.
|
|
|
matrixdc
|
|
Subota, 20 Ožujak 2010 |
| PUCANJ U RAZNO |
| dobar, lošo, zao |
Domaće pravosuđe hrvatske ratne zločince nije progonilo zbog uvjerenja da je to društveno važno i zbog iskrenog služenja pravdi, nego zbog udovoljavanja pritiscima međunarodne politike. Danas više nema te vrste pritiska, pa ćemo glave zabiti u pijesak i pravit ćemo se da ne postoje čvrsti dokazi o zločinima u Medačkom džepu koji vape da ih se upotrijebi protiv Davora Domazeta
piše ivica đikić
|
| |
Umirovljeni general Rahim Ademi, koji je ovih dana pravomoćno oslobođen optužbi za ratni zločin u akciji Medački džep, progovorio je u Novom listu o konkretnim ljudima koji su mu svojim konkretnim lažima pokušali napakirati zapovjednu krivnju za ubojstva srpskih civila i ratnih zarobljenika u ličkoj operaciji iz rujna 1993. godine. Ademi govori, ali uporno šute i skrštenih ruku sjede oni kojima je u opisu posla da progone svjedoke koji su na sudu svjesno pričali neistine (ponajprije, Ivana Jarnjaka, bivšeg ministra unutarnjih poslova, a danas potpredsjednika Sabora, kao i nekolicinu aktivnih i penzioniranih visokih oficira), te da procesuiraju čovjeka čiju je presudnu ulogu u vođenju medačke operacije u svojoj presudi konstatirao i Vrhovni sud. Taj je čovjek umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo i on je u Medačkom džepu imao funkciju izaslanika načelnika Glavnog stožera, a to je tada bio general Janko Bobetko. »Optuženi Rahim Ademi tempore criminis, upravo zbog uloge NGSHV-a (načelnik Glavnog stožera, op. a.), odnosno njegovog izaslanika, (...) nije imao opseg i kvalitetu zapovjednih ovlasti i moći dostatnih da bi se na njima mogla utemeljiti njegova krivična odgovornost za počinjenje optužnicom mu inkriminiranih krivičnih djela ratnih zločina«, piše Vrhovni sud presuđujući o žalbi Državnog odvjetništva na prvostupanjsku oslobađajuću presudu Ademiju.
I još piše Vrhovni sud: »O navedenim okolnostima prvostupanjski je sud zaključivao kako iz obrane samog optuženika, koji svoje zapovjedne ovlasti niti ne spori, tako i iz podataka Ratnog dnevnika za prvi dan operacije (09. 09.1993.), koji ukazuju na prevalentnu zapovjednu aktivnost izaslanika NGSHV-a, sadržaja izdanih zapovjedi i iskaza svjedoka ispitanih na tu okolnost, npr. Mihaela Brlečića, Izidora Češnjaja, Joze Nedića, Zlatka Rogulja, Franje Feldija, Mladena Šerića, Petra Stipetića, Zdravka Vladanovića, iz okolnosti provođenja raščlambe operacije 'Džep 93' u Glavnom stožeru Hrvatske vojske (dalje: GSHV) i drugih, u pobijanoj odluci detaljno izloženih i analiziranih dokaza, iz kojih proizlazi da su zapovjedne ovlasti i moći optuženog Rahima Ademija u akciji 'Džep 93' bile smanjene prvenstveno djelovanjem NGSHV-a, odnosno njegovog izaslanika, i to u tolikoj mjeri da ne mogu činiti osnovu za njegovu krivičnu odgovornost u ovom predmetu.«
Ponovimo: »izaslanik NGSHV-a« bio je Davor Domazet Lošo koji se, otkako se javio haški interes za spomenutom vojnom akcijom, svojski trudio da vlastitu ulogu prikaže sasvim sporednom, a da na centralno mjesto gurne Ademija. Ta je rabota sad doživjela sudski krah, ali naivno je očekivati da će Državno odvjetništvo krenuti tragom presude Vrhovnoga suda. Za zločine u Medačkome džepu, uostalom, u Hrvatskoj se sudilo samo zato što je riječ o slučaju koji je Haški tribunal prepustio hrvatskome pravosuđu, a prepustio ga je stoga što je bivša glavna tužiteljica Carla del Ponte svojedobno potpisala politički ustupak po kojemu Mirko Norac – Ademijev suoptuženik i osuđenik za zločine u Divoselu, Čitluku i Počitelju – nikad neće završiti u Haagu. Našim tužiteljima nije padalo na pamet da izlaze iz okvira haške optužnice, pa da je prošire i na admirala Domazeta koji je svoju ulogu – ulogu kojom se u prvoj polovici devedesetih itekako ponosio – od 1998. nastojao umanjiti prljavo manipulirajući dokumentima, i to tako da se Ademi isporuči kao jedini krivac. Sad kad je ta uloga i sudski raskrinkana, stvorene su sve pretpostavke za proces protiv Domazeta, koji se, međutim, ipak neće zbiti. Neće zato što domaće pravosuđe hrvatske ratne zločince nije progonilo zbog uvjerenja da je to društveno važno i zbog iskrenog služenja pravdi, nego zbog udovoljavanja pritiscima međunarodne politike.
Danas više nema te vrste pritiska, pa ćemo glave zabiti u pijesak i pravit ćemo se da ne postoje čvrsti dokazi koji vape da ih se upotrijebi protiv Davora Domazeta. Zašto bismo inkomodirali svoje heroje, ako to od nas ne traže ni Bruxelles, ni Haag, ni Washington, nego samo – dokazi i utvrđene činjenice? Zašto da se bavimo vlastitim ratnim zločinima, ako od toga nećemo moći politički profitirati na međunarodnoj sceni? Najbolje je da se ušutimo i sve lijepo zaboravimo. Bitno je da smo odradili ono što smo morali. Nije ni završilo tako loše: Norac će odležati još koju godinu, a Ademi neka uživa u nagradnim putovanjima, neka piše memoare i neka, zaboga, ušuti. Što bi on htio? Pa, ne služi pravosudni aparat tome da liječi njegove dugogodišnje traume zbog podmetanja koja su ga vodila po sudnicama i zatvorima! Pravosuđe je tu da služi pravdi, ali samo u slučajevima kad je pravda u interesu države i vlasti. A ovdje nije tako, jer je žrtvovanje Rahima Ademija od početka do kraja bilo državni posao: od onog dana 1993. kad ga je Gojko Šušak smijenio zbog Medačkog džepa, bilo je jasno da je Ademiju namijenjeno da na svojim plećima ponese grijehe svih drugih, ponajprije Janka Bobetka i Davora Domazeta. Skrivali su se dokumenti koji su govorili u prilog Ademiju, pisale su se lažne obavještajne analize koje su ga stavljale na vrh zapovjednog lanca i instruirani su svjedoci, s tim da nije bilo nijednog oficira koji je u trenutku svjedočenja bio aktivan a koji nije lagao protiv Ademija. Taj prevažni državni posao propao je samo zbog upornosti i hrabrosti Rahima Ademija i njegovih odvjetnika, no država očekuje da se umirovljeni general time zadovolji. Da šuti u interesu države koja se igrala njegovom sudbinom. Jer to je valjda i smisao postojanja države. |
|
|
|
Lucija
|
|
Petak, 19 Veljača 2010 |
Dragi moj...
Zivim jer zavoljeh tvoje oci, tvoju kosu ,koje nikada nece biti moje! Mrzim to sto i nakon svake suze, boli, lazi, borbe za opstanak ja te i dalje volim! Ne manje, nego svakim danom vise! Kao da sam prokleta pa volim ono sto meni nikad nije pripadalo niti ce pripadati! Tako mi trebas, tako te zelim, no sta god sam uradila za tebe nije bilo dovoljno, uvijek je bilo nista. Voljela sam te svim srcem i dalje cu te voljeti i uvijek ce u meni ostati dio tebe. Svaki dan ,svaka sekunda i sat nije prosao da nisam mislila na tebe. I sad se pitam kako sam mogla dozvoliti ovu bol u srcu koji me gusi iz dana u dan, zasto da suze krijem u dusi, a naglas se smijem? Pitam se kad se ovo dogodilo da te ova moja dusa zavoli ovako naivno, iskreno.
Tvoja Lucija
Ovo mi je bila domaca zadaca iz HJ. Pa eto odlucila sam i staviti ovdje. Uzivajte <3 |
|
|