 Evo, me ovih dana, dok je vani hladnoća, vijavica, led, griju ljubavni stihovi koji su i inače, konstantno dio mog stvaralaštva. Ovog puta uzela sam za skratiti vrijeme digitalnu knjigu, odnosno izbor iz Ljubavne lirike autorice Vesne Krmpotić,"Što sam ono htjela tobom reći" i ostala iznenađena.
Moram priznati da, iako je Vesna renomirana književnica, poznata i nagrađivana za svoja ostvarenja, ja sam vrlo malo o njoj znala. Pa, eto, pročitavši ovih četrnaestak, ljubavnih pjesama, shvatila sam da pjesnikinja o ljubavi govori na jedan specifičan, slikovit ali i filozofski način, pun metaforičnosti, simbolike i nedosanjanih snova. A ona to ipak radi s nevjerojatnom lakoćom, tako da svom čitatelju pruža užitak poimanja svakog stiha zasebno... Osjeti se kroz njenu ljubavnu mrežu ,čežnja za ljubavlju, osjeća se kao da ljubav dođe ali samo na kratko pa opet nestane negdje kao morski val ili se pretvori u "vječiti rastanak". ..."Ja sam oko, a ti si jedna od mojih suza"...osjeti se jako dobro autoričina osamljenost, samoća, bol, možda i zbog nekih drugih životnih okolnosti, čuje se kroz njen stih neka tužna glazba osamljenog, gotovo izgubljenog bića jer Vesna čak i ponavlja na kraju dijelove pjesme u stihovima koji naglašavaju tugu i plač...
S druge, pak strane, autorica posjeduje u sebi veliku ljubav, no kao da je na brzinu mora dijeliti pa kaže...."na brzinu živimo i ljubimo se"... U pjesmi "Budućoj ljubavi", Krmpotić se pita što će sa začetim djetetom koje nosi u sebi, i tu ,njena tjeskoba dostiže vrhunac, zabrinuta je za budućnost ali i istovremeno želi obznaniti kako u sebi ima puno vrijednih stvari ,a koje je dobila od čovjeka kojeg je voljela, voli Vesna, strastveno voli, žudi za strastima, za dodirima tjelesnim, ne samo duhovnim...
"Volim tvog prijatelja", piše dalje Vesna, jer se u njegovim očima tajno sastajem s tobom. Kakva poruka!? O ljubavi sam čitajući Vesninu liriku naučila nešto sasvim novo kao npr, da se ljubav može izgraditi kao pjesma od simbola ( i tu se ona poziva na Biblijske motive) u vremenu od sedam dana i tek što je mislila kako je završila , oblikovati i završti sa stvaranjem, kao da joj je Bog, šapnuo:"Odmor, autorica kaže..."Što sam ono htjela reći"?
U svakoj je izrečenoj ljubavnoj poruci , pjesmi, lirici, ostala svoja osobita, ali i neumoljiva, ništa od osjećaja ne želi skriti, zadržati već pravo istinski, slikovito utkaje u stih, a vrlo joj teško padaju vječiti rastanci, mjerenje ljubavi pa na kraju kaže, izvrsnu miso:"ZA POSTOJANJE LJUBAVI, NE TREBA POSTOJATI RAZLOG, ONO JE PRIRODNO STANJE ČOVJEKA". Pa, nije li to zapravo i jedina istina? |
Znanost 
