"Kao što je glazba počivala na 'skladnim' ljestvicama, i ta glazba bila je kao stolac s četiri noge - pa dođe Wagner i izbije joj jednu nogu, ali on i dalje ostade stajati (jest, malo nestabilan, ali ostade!). Onda u svom sjaju zasja Schoenbergov udarac koji izbije još jednu nogu i stolac pade kao da nikad stajao nije. Sonet je glazba, što sagradi Petrarca, Shakespeare je malo kuckao po nogama bez negog velikog utjecaja, pa dođe Baudelaire i izbije jednu nogu, a drugu nogu izbiju Lorca i Neruda koje ne zovemo tiranima, zovemo ih reformatorima, novim oblikom kvalitete, klanjamo im se (iako neki kažu da ih proklinjemo). Ponavljam, klanjamo im se!" (esej: "Pade, -da- je li uopće stajao?)

Mogao bih se danas napisati nastavak Sartreove 'Mučnine' ili pak napraviti drugi dodatak Baudelairovoj slavnoj zbirci 'Cvjetovi zla', zaista je dovoljno ogorčenja da se još puno napiše, bez ikakvog novog stila, da se opet nastavi sva ona slavna ljepota ružnoga jer nije li pravi čar pjesnika da i najružniji motiv bude estetski dotjeran. Je li ovo još jedan esej u kojem će bit slavljenjo rušenje soneta, hoće li opet biti oblaćena rima (kojom i sam pišem), hoće li biti oblaćena metrika? Neće! Kritike se toliko skupilo da nije problem napisati ponovno prozni uradak jednako vrijedan poetskom.

Dajte nešto novo! Pišite nešto neviđeno! Sablažnjavajte čitatelja, a čitatelj nek želi čitati još, neka ga sablazan tjera da ide dalje, da čita pjesmu za pjesmom, da postane ovisan. O da ne može od pjesme skinuti pogled - i da ju čita dvaput, triput, stoput - a bez da mu je jasno. Manifest poezije u novo doba! Manifest!

Sjećate li se ponovno tog moga Baudelairea koji mi se stalno vrti po djelima (kao da ih želi sebi prisvojiti)? Naravno da se sjećate, ne zaboravlja se tako lako dvostruki kralj. Sad se sigurno pitate zašto ga nazivam dvostrukim kraljem pa ću iznijeti kratko objašnjenje. Prvotno bio je kralj forme kojemu nitko u njegovo vrijeme nije bio ravan, savršen spoj parnasovca i simbolista, a u isto vrijeme i larpurlartist. E u tom larpurlartizmu dostigao je najveću slavu - ona teškoća riječi (jednostavno mu se pjesme ne daju naučiti napamet kao naprimijer Verlainove, Lorcine ili Cesarićeve), a opet, usudim se reći- savršenstvo stiha. Držao je do forme više nego do teme - i to je bila ona gornja krajnost u poeziji, kada umjetnost postaje sama sebi svrhom. Ponavljam, larpurlartizam! Onda napiše 'Spleen Parisa' u kojem ode u sasvim drugu krajnost - ne da je osobodio stih rime, stanke, metrike, nego se usudio čak osloboditi pjesmu stiha i u svijet je unio male pjesme u prozi koje su mu donijele još jedno prijestolje. Kralj poezije i proze! Nisu ga zbog toga proklinjali, slavili su ga jer je uveo nešto novo.

Ti pjesniče pišeš pjesmu koja je sramota poezije. Ne znam zašto sam te u prethodnoj rečenici uopće pjesnikom nazvao, a niti zašto sam to tvoje 'djelo' nazvao pjesmom. Kako se usudiš uopće objavljivati, kako se ne sakriješ u mračni kutak i plačeš jer nisi dobio dar pisanja. Zar nikad nisi pročitao pjesmu? Da, ako TO svoje smatraš pjesmom, onda sigurno ni pjesme pročitao nisi. Samo me zanima kako u istoj rečenici za TO i za djelo jednog poetskog velikana (nebitno kojega) možeš reći pjesma? Zar to nije toliko licemjerno, egoistično i hulnički prema samoj poeziji?

U svijetu u kojem objavljuje svatko i za svoje NEŠTO svatko govori da je pisanje, zaista mi dođe da napišem roman veličine Sartreovog i nazovem ga 'Mučnina'. Muka mi je svojih uradaka koji neovisno o meni bježe na papir, a muka mi je i tvojih uradaka jer bodu uši kao da slušam violinski koncert u kojem svaka violina ima jednu jedinu živu i to jednaku, ili je možda za usporedbu bolje dati da je tvoj uradak kao da na klavijaturu baciš kamen - eto, tago zvuči tvoj kvaziverz.

Upoznao sam čovjeka čiju poeziju nikad nisam kritizirao, a u njegovim kritikama sam uživao i s pouzdanošću mogu reći da postoje ljudi koji se smiju usuditi svoja djela nazvati pjesmama. Isti mi je u razgovoru rekao da ne mogu sve opravdavati u 'pjesmama' na što sam mu odgovorio da znam dati kritiku, ali ne želim. Neki su uratci prelili moju čašu strpljenja, upravo onu istu čašu u koju točim inspiraciju. Razlika je u tome što inspiraciju točim polako i stroljivo, a ti si mi ulio bijes tako da se čaša prevrnula i dobio si ovaj takozvani esej.

Mrzim mrziti, a mrzim, priznajem, i voljeti. Netko mi je povezao godine s gnjevom kojim pišem - pa mi pade Jesenjin na pamet, ili pak Rimbaud ('Alkemija slova' ili bih ja to čak nazvao 'Alkemija poezije'). Rimbaud! Uključio je u poeziju potpuno nepoetsko, no znao je što radi i napravio je to do kraja. Samozvani pjesnici, samozvani spisatelji, postidite se velikana i prestanite pisati, kad li će čovječja ruka shvatiti čemu služi? Kad će čovjek shvatiti što je korist. Besmislenost pisanja - prepustimo ju onima kojima ne preostaje ništa drugo. Koliko god da je besmislen svaki vaš uradak toliko je besmislena i svaka riječ koju sam ovdje napisao, besmislena u tom smislu da je mučna za čitanje. A vjerujte, od vašeg je već mnogima muka!