|
Pjesnikinja
|
|
Ponedjeljak, 06 Veljača 2012 |
|
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Abraham Linkoln (1809-1865) ponudio je 1854.god. da država kupi veliki dio indijanske zemlje, a indijanskom narodu je obećan rezervat. Na tu ponudu je dobio odgovor od poglavice plemena Sietla. Ovo pismo se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj okolini. Pismo se šalje svim zemljama svijeta povodom Svjetskog dana čovjekove okoline 5. juna, a šalje ga UNEP - Program Ujedinjenih nacija za čovjekovu okolinu.
Skraćena verzija pisma glasi:
"Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – previše od nas traži...
Kako se može prodati i kupiti nebo i toplina zemlje? Tako nešto nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode... Svaki je djelić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na rječnom sprudu, svaka iglica u tami šume sveti su u mislima i u životu mog naroda...
Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam! Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo povijeno tijelo ponijevo i čovjek, sve to pripada istoj porodici.
Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, moraćete znati da je sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki obraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode - glas je oca moga. Rijeke su naša braća, utoljuju nam žed. Rijeke nose male kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu, kakvu biste bratu pružili.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi... Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči... U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice.
Možda, zato što sam divlji, jednostavno ne shvatam. Ruka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život, ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo...
Indijanac voli meki zvuk vjetra, kada se poigrava sa površinom močvara. I miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Bijeli čovjek kao da ne opaža vazduh koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam zemlju, morate se sjetiti da nam je vazduh dragocjen. Da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji održava.
Vjetar, što je mom djedu dao prvi dah, prihvatiće njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovoga kraja kao prema svojoj braći...
Šta je čovjek bez životinja? Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe čovjeka. Sve je u svijetu povezano.
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da biste poštovali zemlju, reci ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga.
Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji!"
|
|
|
Pjesnikinja
|
|
Ponedjeljak, 06 Veljača 2012 |
|
|
|
Pjesnikinja
|
|
Nedjelja, 05 Veljača 2012 |
Vesna Krmpotić - književna sljedbenica indijskih mudraca
Razgovor s pjesnikinjom, spisateljicom i prevoditeljicom hrvatskog podrijetla s beogradskim prebivalištem, koja je nedavno u Zagrebu predstavila zbirku svjetskih bajki u pet knjiga, o životu s jugoslavenskim veleposlanikom, smrti sina, boravku u Indiji i iskustvima druženja sa Sai Babom
Posljednje dvije predstavljene antologije izdao je zagrebački Profil, a prve tri tiskane su u Beogradu gdje Vesna Krmpotić živi.Posljednje dvije predstavljene antologije izdao je zagrebački Profil, a prve tri tiskane su u Beogradu gdje Vesna Krmpotić živi.Pjesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljica Vesna Krmpotić predstavila je u Zagrebu svoje petoknjižje, osebujne zbirke priča i bajki sa svih strana svijeta. Autorica koja je karijeru započela kao zapažena pjesnikinja među prvima je u Hrvatskoj počela izučavati i prevoditi indijsku književnost. Sa suprugom, jugoslavenskim veleposlanikom, živjela je u Egiptu, SAD-u i Gani, a najveću je pozornost čitatelja privukla njezina knjiga “Brdo iznad oblaka”, originalna posveta njezinu sinu Igoru, koji je s četiri godine obolio od leukemije. Dok se u SAD-u borila za sinov život, upoznala je učenje Sai Babe, koje je presudno utjecalo na njezin život i pisanje. Posljednje dvije predstavljene antologije izdao je zagrebački Profil, a prve tri tiskane su u Beogradu gdje Vesna Krmpotić živi. “Vi ovdje brundate na milijun stvari, dođite malo u Beograd, vidjet ćete sve te probleme uvećane”, kaže ona o dojmovima nakon što je stigla u Zagreb.
Školska bi naobrazba na prvo mjesto morala staviti odgoj vrline i karaktera, jer nam o tome ovisi budućnost Vesna Krmpotić smatra da su djeca u školama samo konzumenti LEAD Kad sam upitala profesora na studiju psihologije hoćemo li govoriti o psihi, on je rekao: kolegice, trebali ste studirati teologiju LEAD REPRESIJA KAPITALIZMA Pogledajte koliko danas djevojaka žudi za ponižavajućim podijem gdje će za novac iznajmiti mladost i tijelo. Pa onda zatiruća podkultura lažnog folka, novokomponirani genocidNACIONAL: Koliko ste točno knjiga objavili? – Ukupno 75, s tim da mi još dvije uskoro izlaze. Ali tu su i neka ponovljena izdanja.
NACIONAL: Raos je izračunao da su članovi DHK u prosjeku napisali 0,9 romana. Vi ste napisali knjiga koliko i četvrtina članstva. – Pisanje je moj kontakt sa sobom. Drugim riječima, užitak. A ne smatram da sam posebno marljiva. Ja sebi svašta priuštim, nisam asket, često putujem, mnogo vremena provodim s ljudima, mnogo spavam. Ne pretrgnem se, dakle, od posla. Na pitanje koje mi često postavljaju, kad sve to stignem, obično kažem da se nađe vrijeme za ono što voliš. Ja pišem hitro, kao da prepisujem s table, ne vraćam se na “prepisano”, ne ispravljam. To je valjda razlog.
NACIONAL: Pet knjiga koje ćete predstaviti u Zagrebu sigurno nisu napisane u dahu i bez ispravka. – Ne, ne. To je potpuno drugi stil. Zato mi je to i bilo poprilično naporno, prikupila sam cijelu biblioteku, morala puno čitati da bih našla prave i najpravije priče, zagonetke ili poslovice. Da bih, dakle, izabrala, prevela, uskladila pitanja, izmislila igre, predložila načine stihovanja. To je bio trud i znoj, sve drugo je leptirov let.
NACIONAL: Zašto ste sastavili tih pet zbornika? – Svaki od tih zbornika, možemo reći antologija, posvećen je jednoj bitnoj ljudskoj vrijednosti. Idu ovim redom: istina, ispravnost, mir, ljubav i nenasilje, ili bolje, nenasilnost. Zašto tim redom? Zato što čovjek mora najprije saznati istinu da bi mogao odlučiti što je dobro, a što nije, što ispravno a što neispravno. Tek kad svojim životom ostvari sklad između misli, riječi i djela, kad postigne onaj znak jednakosti između “zvjezdanoga neba nad nama i moralnoga zakona u nama”, doživljava nešto što zovemo mir. No ja bih radije koristila riječ spokoj. U spokoju, u stišanosti uma i njegovih oluja, čovjek može osjetiti i otpečatiti ono što je bitno u njemu, a to je ljubav. Četvrta je od vrijednosti, eto, ljubav. Peta je nenasilnost, stav kojim prepoznajemo sebe u svemu oko sebe. Udarac po drugome je udarac po sebi. I obratno, kruh bačen niz vodu, vraća nam se od izvora. To je zakon uzvrata ili učina koji neminovno stiže učinitelja. Indijci bi rekli: zakon karme. Mislim da nema kulture širom globusa gdje taj zakon nije osviješten i naglašen, kako u iskustvu naroda, tako i u riječima mudraca i svetaca. Krist je o njemu nedvosmisleno jasno izrekao slavnu rečenicu o sjetvi i žetvi. To je peta ili krunska vrijednost, otkriće svijeta i bližnjih kao suštinske sobosti, a to znači božanske sobosti, ma kako i koliko ta božanskost bila zakrinkana.
NACIONAL: Priče su iz vaših zbornika namijenjene u prvom redu djeci? – Ne samo djeci. To bi jako dobro došlo i nama, ali većina nas smatra da nam ne treba nikakva reedukacija. Djeca su otvorena vrata, za vratima je blago. Odnosno, djeca imaju u sebi još neokrnjene vrijednosti koje sam spomenula. Još uvijek nisu gurnute u stranu, podcijenjene, zapretane. Može ih se još osvijestiti, ohrabriti da rastu i da se usprave u snazi. Načelo ove edukacije nije samo unošenje u um čovjeka, nego u prvom redu iznošenje na vidjelo čovjekova urođenog blaga. Pet temeljnih vrijednosti nije nešto smo izmislili, nego nešto s čim smo rođeni. Nismo izmislili ljubav, istinu i spokoj, oni su nam dani kao popudbina. Školska bi naobrazba na prvo mjesto morala staviti odgoj vrline i karaktera, jer nam o tome ovisi budućnost.
NACIONAL: Ne mogu zamisliti naše škole da se time bave. – Pa ipak, sve je to jednostavno i kad takav prilaz nekomu opišete, on će reći: da, naravno, tako je. Međutim, u praksi to gotovo nigdje ne susrećete. U većini škola njeguju se predavanja, djeca su konzumenti. Vi ćete reći da drukčije i ne može. Ispričat ću vam jednu anegdotu o Gandhiju, odnosno o istinskoj edukaciji za kakvu se zalagao. Jednom je posjetio neku elitnu školu. Školnici su ga željeli impresionirati opremljenošću laboratorija, dvorane za tjelovježbu itd. Onda su, u zbornici, nastavnici jedan po jedan prilazili Gandhiju da bi mu se predstavili. Gandhi je svakoga pitao što podučava. Odgovarali su zemljopis, matematika, književnost… Na posljetku je Gandhi rekao: “Vrlo dobro, no tko od vas podučava djecu?” Eto vidite, između ova dva stava zjapi ponor. Jesu li predmeti i informacije cilj ili su sredstvo? Nije li cilj da pomoću predmeta potičemo urođenu svijest o dobru, istini, i ljubavi, da ne svodimo etiku na pusti predmet nego na način života? Bez obzira na to kakva je ekonomija, kakve su tehničke mogućnosti oko nas, kakva nam je plaća, društveni položaj itd., mi ćemo kao ljudi izgrađene duhovnosti uvijek postupati na pravi način. Tvorac ovoga sustava naobrazbe, Sathya Sai Baba, kaže da je “edukacija kojoj nije cilj karakter ne samo beskorisna nego izrazito opasna”.
NACIONAL: Ali djeca će odrasti i onda će se opet naći u društvu koje od njih zahtijeva da budu bez karaktera. – Da, ali će se mnogo lakše oduprijeti sirenskim pozivima na beskrupuloznu sebičnost. Svijest o sebi kao o duhovnom biću moćna je obrana. Vaša primjedba ima smisla, ali složit ćete se sa mnom da će čovjeka odgojena u takvu duhu biti teže nagovoriti da ugrozi bližnjega ili opljačka banku nego nekoga tko nikada nije taknuo osnovicu svojega bića.
NACIONAL: Poštovanje koje imate prema djeci vidjelo se i u “Brdu iznad oblaka”, kad ste se potpuno povukli da biste zapisali riječi svojega sina. – Igor je bio vrlo posebno dijete, iznimna duša, a zbog onoga u čemu se našao, njegova se posebnost brzo razvijala i dosegnula nevjerojatne razmjere. Ja sam bila ponizan zapisivač onoga što je govorio, jezikom koji mu je bio na raspolaganju, ali o otkrićima koja su nedvosmisleno otkrića prosvijetljena uma.
NACIONAL: I to ste pisali u Gani, odsječeni od svijeta, u situaciji državnog udara. – Ni telefon nije radio, ni pošta. Nisam više imala izgovora, morala sam pisati taj referat s bojišta, to “Brdo iznad oblaka”. Drugi način kontakta sa sobom i svijetom nisam imala. Morala sam. Možete se pogađati sa svojim disanjem, možete ga usporavati, ali ne možete ne disati.
NACIONAL: Mislite li da je dijete tabula rasa u koju se može upisati što se želi? – To da je čovjek tabula rasa i da mi možemo svašta pisati po tom ekranu, kakvi su već zahtjevi vremena, mislim da je najveća medvjeđa usluga koju možemo učiniti svojoj djeci i budućnosti. Mislim da je čovjek došao na svijet kao ratnik, treba mu samo pokazati da nosi u ruci mač. To je cijela priča o odgoju, i o pet bitnih, usađenih-u-nas vrijednosti.
NACIONAL: Zašto niste željeli studirati književnost nego ste upisali psihologiju? – Vjerojatno nisam dovoljno cijenila ono što mi je bilo dano, jer mi je to bilo lako. Kad netko nešto ima, misli da to nije tako vrijedno kao nešto oko čega se treba mučiti. Ali ono što je jako u vama kad-tad zatraži svoj prozor da pogleda u nebo. Jako sam se razočarala u psihologiji, misleći da ćemo proučavati psihu. U ono davno vrijeme vladao je tvrd socijalizam, nije se smjelo pričati ni o duši ni o duhu. Uza sve to, na psihologijskom institutu pročelnik profesor Zoran Bujas imao je striktno bihevioristički stav, sve se radilo izvana, mjerila se sposobnost razlikovanja intenziteta između podražaja i podražaja, između podražaja i osjeta, niz vrlo mjerničkih i laboratorijskih stvari, žabe i statistika, na kraju faktorska analiza. No fiziologija mi je bila uzbudljiva. Nakon ne znam koliko mjeseci profesor nas je pozvao, bilo nas je tridesetak, i pitao nas imamo li primjedbe i što bismo željeli pitati. Nitko nije ništa rekao, još smo svi bili malo ustrašeni, nesigurni. Na kraju sam ja izmucala svoje pitanje: “Svašta slušamo, profesore, statistiku, fiziologiju, povijest, ali kad ćemo nešto reći o psihi?” On me pogledao i rekao: “Kolegice, vi ste promašili fakultet. Trebate ići na teologiju.” Ipak sam završila psihologiju, ali potpuno svjesna da to što tražim nije tu, da mi je tražiti dalje i drugdje.
NACIONAL: Umjesto na teologiju otišli ste u Indiju i to kad nitko tamo nije htio ići. – Ja sam otpočetka shvatila da se u Indiji nalazi ključ za mnoga naša vrata. Shvatila sam to dok sam još slušala statistiku i usput prevodila Tagorea. To je bilo prvo izdanje “Gitanjalija” u Jugoslaviji. Poslije sam radila u literarnoj redakciji Radija Zagreb ? tad još nije bilo televizije ? i jednog me dana telefonom pozvao profesor Ivo Hergešić. Bilo je to doba nesvrstanih, bilateralne koegzistencije, Tito-i-Nehru parade, pa je bilo stipendija za Indiju koje je malo tko koristio, dok su Indijci dolazili k nama studirati brodogradnju i razne druge znanosti. Profesor Hergešić je rekao da me dužnosti radi pita jesam li zainteresirana za stipendiju, a ja sam rekla da jesam. “Pa stani”, rekao je on, “nije to Inđija, nego Indija.” Pozvao me u dekanat, bio je tamo i profesor Rudi Filipović, pa je počelo ovako: “Imaš li neko radno mjesto?” “Imam.” “Je li dobro plaćeno?” “Odlično, zaradim još dvije plaće na novinarske bodove.” “Imaš li stan, gdje stanuješ?” “Imam lijep stan, odmah iza ugla, u Amruševoj.” “Pa što nije u redu?!” “Sve je u redu, ali ja hoću u Indiju.” “A znaš li što su amebe?” “Znam.” I tako sam otišla u Indiju 1962., i ostala nepune dvije godine.
NACIONAL: I bili ste jedini strani student bengalskog? – Da. Uživala sam u tom jeziku, zvuk je čudesan, pun onomatopeja, čujete vjetar, kišu, prelijep jezik, pomalo nazalan, pjevan. Podsjećao me na francuski, ali je imao čujnu vezu s prirodom, bilo mi ga lijepo slušati i pjevati.
NACIONAL: Ondje ste upoznali svojega budućeg supruga, Radivoja Petkovića, jugoslavenskog veleposlanika, kojemu ste donijeli dosta neprilika? – Da, to je bilo pitanje biti ili ne biti, taj naš zabranjeni brak. Budući da nisam bila poćudna nadležnima, Radivoju je bio zabranjen brak sa mnom. Budući da je bio neposlušan, opozvali su ga u Beograd, a ja sam pošla s njim. I upravo kad se spremao drugi udar, Rankovića su smijenili. Pustili su nas tada na miru, ali ne sasvim. Ja nisam bila član Partije, niti mi je padalo na pamet da budem, kako se pristoji u tim strukturama. Dogodilo se da sam jednom na prijemu nosila križić. Podigla se frka oko križića. Danas je to smiješno, a onda je to bio šamar ulozi koju je igrao moj muž i svi oni. Nisam ja križić nosila da bih nekoga izazivala, to bi bila presitna priča. Nego nisam mogla shvatiti da je jedan tako bitan simbol prognan iz naših života. Ideologija koja poželi zasjesti na mjesto religije u najmanju je ruku nerazumna. Danas su mnogi revni protivnici ondašnjega križića isto tako revno crkvoljubivi, i nose ne križić nego križ.
NACIONAL: Mislite li da je sa socijalizmom nestala represija? – Represija uvijek postoji, pitanje je tko je provodi. Nekada, u socijalizmu, represiju uma i slobodne misli provodila je država, vrlo nesuptilno. U neku ruku danas je mladima možda i teže, jer ta hidra jeftinoga glamura ima tisuću razigranih glava. U socrealizmu sve je bilo kvadratično i crno-bijelo, kao na šahovskoj ploči. A pogledajte koliko se sad podlih budalaština svakodnevno toči putem televizije i novina u naš fizički i mentalni krvotok! Koliko mladih djevojaka žudi za ponižavajućim podijem, gdje će možda postati misice ovoga ili onoga proizvoda, i gdje će izgubiti svoju ličnost i prirodu. I gdje će iznajmiti za novac onu najprolazniju stvar na svijetu, a to je mladost i tijelo. Pa onda ta strašna i zatiruća podkultura lažnoga folka. Novokomponirani genocid.
NACIONAL: Niste li malo previše optimistični u pogledu moći odgoja? – Sad je posljednji trenutak da preusmjerimo svoju energiju tamo gdje ona može biti djelotvorna. Mislim da pravi ulog u našu budućnost nisu brze ekonomske reforme ili veliki zahvati politike, nego rad na čovjeku, koji će poslije preuzeti odgovornost za naš svijet. Taj je rad spor, ali je najbrži put do preporoda. U komunizmu su neki iskreno vjerovali da je moguće izvojevati svjetsku pravdu u ime eksploatiranih, uništavajući tzv. klasne neprijatelje. Možda su sami sebe uvjeravali da u to vjeruju, ali bila je to njihova čvrsta točka u kozmosu. Taj angažman za druge i oko drugih. Bez obzira na to što se vrlo brzo izrodio u samoživu farsu. No što nam je danas i gdje je danas čvrsta točka u svemiru?
NACIONAL: Da, pa gdje je? – Unatoč bezobzirnosti življenja, čini mi se i nadam se da ne sanjarim pusto kad kažem da se sve više nazire pravo mjesto naše čvrste točke u svemiru: to smo mi, naša nutrina, naš duh, naša autohtona čovječnost. Put u nju, život s njom, samoostvarenje, ne može ostvariti netko drugi umjesto nas, nikakvo društvo, nikakva ustanova, nikakav sustav. Drugi mogu olakšati, pomoći svojim iskustvom i primjerom. Možda je ovo crno doba dobra škola da se vratimo istini vlastitoga bića, u kojoj su svi odgovori i sva moć. Zato ove knjige, one su moja i pasija i misija. No knjige su oruđe, sredstvo, a do nas je hoćemo li ili nećemo. Na kraju krajeva, moram reći da ovaj program obrazovanja nije samo lijepa priča nego stvarnost s rezultatima od kojih zastaje dah.
NACIONAL: On je utemeljen na učenju Sai Babe? – Da, njega je sredinom 80-ih počeo provoditi Sathya Sai Baba u svojim čudesnim školama. Milijuni ljudi širom svijeta zovu Ga Avatarom, to jest, Bogočovjekom. I ja Ga tako zovem, odnosno, smatram. Drugi Ga mogu zvati kako god hoće, mudracom, svecem, prosvjetiteljem, učiteljem, to je sve u redu. Da, Njegov je to program i njegov prilaz ljudskoj duši. Stara ljubav, nanovo otkrivena. Primjerice, naši preci nisu tek tako skovali ono “naobrazba” ili “obrazovanje”, dok su smišljali odgovarajuću riječ za pojam edukacije. Ključna je riječ obraz, a obraz je karakter. Njima je bilo jasno, a mi smo to zaboravili.
NACIONAL: Važno je imati čist obraz? – Kad ulažete u obraz, vi se obrazujete. Kad ulažete u obraz, dajete glas dobroti i ljepoti. Obrazovanje kojemu je cilj obraz, odgojna nastava, djeluje u svakoj sredini, neovisno o ekonomskoj situaciji, i u siromašnoj zemlji s puno problema i bolesti i u naprednom društvu. Gdje god je to započeto, u kojoj god sredini, rezultati su bili zapanjujući. Profesor Jumsai, ministar za prosvjetu Tajlanda, inače fizičar, jedan je od onih koji je omogućio meko spuštanje letjelice Viking na Mars. On se sam hrabro upustio u to da promijeni svijet i da počne od otužnoga predgrađa svojega grada. Otvorio je školu pet ljudskih vrijednosti u najgorem slumu Bangkoka, gdje se čak i mala djeca uče kraduckati gdje mogu. Kad je skupio tu dječicu, ušli su u učionicu i poredali cipele na ulazu, odnosno poredali su ih oni koji su imali cipele. Nakon nastave profesor je uvidio da su mu cipele ukradene. Ništa nije rekao, ali je na narednom susretu govorio o poštenju. Nakon nekoliko dana cipele su se vratile! Jumsai je rekao da ne zna kad se osjetio većim pobjednikom. Ta su se djeca promijenila, počela su mijenjati svoje roditelje, svoju sredinu i postupno su u tom dijelu predgrađa stali izumirati opušci, prljavština, sitne krađe i svađe. Rezultat toga je velika škola u Bangkoku i redefiniran program na razini ministarstva prosvjete Tajlanda, gdje je razvitak karaktera službeno proglašen ciljem edukacije! Slična stvar dogodila se u Harlemu. Viktor Kanu, koji je bio veleposlanik svoje zemlje u UN-u, i njegova supruga, bivša suradnica Kvame Nkrumaha, otvorili su takvu školu u Lusaki, a 1993. je zambijsko ministarstvo obrazovanja došlo gledati čudo: tzv. besprizorni, mali ulični kradljivci i propalice u drugim školama postali su uzorni đaci. To su rječiti primjeri. Nedavno su rektori 25 najuglednijih sveučilišta u Indiji posjetili Babu da bi proučili i prenijeli njegov program na sveučilišnu razinu. Novi predsjednik Indije Kalam atomski je fizičar i po vjeri musliman. Odmah po svojemu izboru za predsjednika, posjetio je Babin ašram, gdje je održao govor založivši se za to da se program pet ljudskih vrijednosti uvede u sve škole zemlje. A i toliki drugi širom svijeta rekli su nešto tako.
Ako je duhovnost prava čovjekova priroda, onda je valja njegovati. Ako su religije izrazi te suštinske duhovnosti, onda ih valja poštovati i slijediti. Ne samo da istočnokršćani štuju zapadnokršćane, i obratno, kao i sve druge varijante kršćanstva, nego bi trebali štovati i poznavati druge daleko starije religije, kao što su hinduizam i budizam, i one mlađe od sebe, kao što je islam. U programu o kojemu cijelo vrijeme pričamo nijedna religija nije podcijenjena, kao što nijedna nije precijenjena. Sve su latice istoga cvijeta. A cvijet je cvijet zahvaljujući svim svojim laticama.
|
|
|
Pjesnikinja
|
|
Utorak, 24 Siječanj 2012 |
|
Općenito položaj današnjeg pisca, umjetnosti i same kulture je vrlo težak, a posebice poezije i književnosti. Danas ispisivati poeziju i očekivati kakvu-takvu financijsku dobit, samo je san o preživljavanju, da ne govorim o redovnim plaćama zaposlenika u ostalim zanimanjima, u poeziji to ne postoji, opstanak je upitan, poezija je bačena na margine društva, poezija je utamničena, silovana, kamenovana. Da vas posjetim u osamnaestom stoljeću ili možda prije poezija je bila kraljica književnosti, za mene je takva i ostala, a za mnoge nije.
Zašto je književnost i poezija uzdrmana? Zašto nam stereotipe vrednovanja kroje pojedine grupice ili sterilne umišljene veličine, naturajući nam koncipiranu šablonu ispraznih lirskih kapljica. Nije riječ samo o klasičnim pitanjima da je knjiga postala roba, a „dobar pjesnik, pisac“ onaj koji stvara adekvatan tržišni proizvod, da zbog toga mnogima postaje važnija forma nego sadržaj, već i nepostojanje osnovnih književnih normi poput adekvatnog vrednovanja autora i njegova prezentiranja. O takvim stvarima bi se prvenstveno trebala brinuti književna Društva, koja su nažalost na tom ispitu već suviše puta pala. Još je strašnije što su ta udruženja postala ne klanovske, već klonovske organizacije u kojima postoji uzak krug ljudi koji koristi književna Društva za osobne interese, od onih ideoloških karaktera do financijskih. Najviše me ljuti kada hvale i veličaju nekakva bezvezna, bezvrijedna imena i njihova napisana ne-djela, dok ih velikodušno predstavljaju kao književne veličine i velemajstore ove zemlje. Svi znaju to, ali zatvaraju oči pred tim očitim stanjem.
Svakako za kraj dati ću i trunku optimizma i naglasiti ću da u svim tim Društvima ima čestitih ljudi i književnika, oni su većina, ali ipak postoje malene grupe koje sve drže u svojim rukama što nikada nije dobro za našu kulturu. (Ovdje je riječ i priča o Društvima što žive na državnim jaslama i za koje se odvajaju velika sredstva iz proračuna naših građana..nikako ne pričam o malim Društvima koja jedva preživljavaju, njima je prvenstveno cilj očuvanje kulture )... Kažu ljudi da nema đabe ni kod stare babe...u našoj državi babe ipak nekako životare ali pisci, oni su osuđeni na odstrijel, na umiranje....
|
|
|
Novinarstvo 
