|
Svi ugroženi činovnici pišu pisma, tražeći pravdu koju zaboravljaju kad je dijele.
Postao sam njegova potreba, a on moja navika.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
Volim da mislim ono što mi je drago nego ono što je vjerovatno.
Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo.
Mladi ljudi češto čine ludosti, jer žele nemoguće.
Sve što kod nas vrijedi, to je ludo.
Veći igraju, manji plaćaju.
Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari.
Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebi.
Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili
rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo...
Čudo je kako niko na položaju ne očuva poštenje. Ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne
smijene.
Nema prijateljstva među moćnima.
|
Forum 
Favoriti: 0
